Dani i Anki se život činio lijepim, kao da se životno kolo konačno okrenulo u željenom smjeru. Iskrena ljubav bijaše uzajamna. Anka je ustrajala na zavjetu predbračne čistoće, a Dane nije prigovarao, ljubav je to mogla podnijeti.
Godila je Dani titula pivanog momka, iako nije bio hvalisav. Te zime bio je najbolji u potezanju kljuke, obaranju ruke, nosio je pješačke i konjske trke, a znao je lijepo zapjevati i zaigrati u kolu.
– Ako ti Alat opet zatriba za svatove, slobodno ga vodi – reče Perkan Dani kad mu vrati konja.
Dane je zadivljeno promatrao Alata. Privlačila ga je njegova ljepota i ćudljiva narav. Učini mu se po mnogočemu sličan; svojeglav i neukrotljiv, prkosan, snažan, ponosan. Razmišljajući o sličnosti koju nađe u Alatovoj naravi, prisjeti se dida, s materine strane, koji je volio konje pa tu ljubav pripisa zovu krvi.
– Eto, kad si kael, ja bi ga volio jašit i u svojim svatovim, za misec dana – veselo će Dane milujući Alata.
– Nek ti je sritno! – čestita mu Perkan i ispriča priču o Alatovu podrijetlu koje sezaše u vrijeme bega Kopčića.
A kad osvanu dan Ankina i Danina vjenčanja, mladoženja prvi put obuče muško odijelo što ga nabavi u gradu radeći kod pisara Vlatka. To mu je bila obećana zarada. Kako je odijelo trebalo stići za Božić, a nije, Dani se učini kako se sve događa s razlogom.
– Kršan ti si, moj Dane! – ponosno će Jaga kad ga ugleda u prtenini – ne kaže se uzalud „odića čini gospodića“.
Dane se zadovoljno smješkao zagledajući novo ruho u kojem će se vinčati s Ankom. Veselio se danu i noći, u kojoj će Anka biti njegova. Iako kratak zimski dan, učini mu se dugačak, predugačak.
– Ozepst ćeš u gospodskoj odići! – prenu ga kum iz razmišljanja – baci po sebi mutap.
– Ih, meni nikad nije studeno – branio se Dane – u meni krv vrije!
Uistinu je u njem „vrila krv“ kad podbode Alata čim su ušli u Brižane. Ponese ga neko ushićenje gledajući sunce na zalazu. Htio je zadiviti Anku koja je sad bila njegova zakonita žena. Htio je opravdati titulu vrsnog trkača.
Alat se u trenutku propne, zarza glasno i zbaci Danu iz sedla. Anka se ukoči gledajući kako Dane pada na zemlju držeći uzde u rukama.
– Konj zbaci Danu! – povika kum.
Zatečeni neuobičajenim prizorom, svatovi zaustaviše konje pogledajući se začuđeno dok je Alat vukao Danu za sobom. On se grčevito držao za uzde ne puštajući ih iz ruku, kao da želi pokazati konju kako je jači od njega.
Neukrotivom snagom Alat je vukao Danino tijelo po seoskom putu udarajući povremeno s njim u suhozid s obje strane i ostavljajući za sobom krvavi trag.
– Gospe moja! – zaplaka Anka
– Straota! – zapomaga Blago – pomozite ljudi!
Nitko se ne pomaknu. Ne usudi se nitko stati pred nemirnog konja koji se propinjao u trku mašući grivom i bacajući bijelu pjenu kroz nozdrve želeći se osloboditi tijela koje više nije davalo otpor.
Konačno se primiri i zaustavi pred kućnim vratima otresajući glavom i kopajući nogama kao da poziva prestravljene ljude da mu priđu.
– Triba mu skinit oglav! Dane je umotan u uzde! – priskoči jedan mladić – u nesvisti je, Bože daj da se osvisti.
– Bože daj – potekoše molitve s usana mnogobrojnih promatrača.
– Anka, možda ti je bolje vratit se ćaćinoj kući? – obrati joj se Bariša zagledan u Danino izranjeno i skoro beživotno tijelo, umotano, po preporuci seoskog vidara, u svježu ovčju kožu.
– Ne ću, ćaća, taka moja zvizda – jedva prozbori Anka i gorko zaplaka.
Iva Bagarić/Tomislavcity
