Malo je onih koji nisu čuli za izreku „dobro se dobrim vraća“, ali, vjerojatno, je više onih koji u nju ne vjeruju.
– Vraća ti se, mal ne reko? – komentira izreku baba Jelka otkad je u staračkom domu – učinjeno dobro ti zaborave rođena dica, a kako ne će tuđi svit?
– Meni je ovde lipo – pomirljivo zbori baba Kata – ja računam kako su mi moji učinili dobro kad su me smistili amo di me služe.
– Nije svačija računica ista – Jelka uvaži Katino mišljenje, iako se nije slagala s njim.
Možda će ovaj dijalog izmamiti osporavanje ili odobravanje, ovisno o raspoloženju ili osobnosti. Treba to razumjeti. Svi imamo pravo iznijeti osobno mišljenje, ne treba ga nikome uskratiti.
Budući da je tema ove kolumne istiniti događaj, ispričan u jednom neformalnom razgovoru, vrijedi ga pohraniti u priču, neka tamo živi. Junakinja priče je Marina, unuka babe Kate koju smo upravo upoznali.
Kako narav i kućni odgoj svi nosimo sa sobom, ma gdje bili, a da toga nismo ni svjesni, oni nas i određuju kao osobe. Tako je Marina, odselivši u Njemačku s obitelji, sa sobom ponijela roditeljski odgoj i naslijeđenu narav svoje bake Kate koju posjeti u domu kad god dođe u zavičaj.
– Moj sinko – Marina pamti babine savjete – učini svakom ono što bi volila da tebi drugi učini, i ne boj se. Sve će ti se vratiti, jednom oće.
Cijenila je Marina babin savjet i voljela zajedno s njom izgovoriti ono „jednom oće“, kao poantu svih babinih razgovora. Tada bi se obje glasno nasmijale.
Marina se dobro snašla u novoj sredini. Činilo joj se kako u tom tuđem svijetu ima svega, ali i empatije. Nju bi preplavila kad bi srela djevojčicu iz susjedstva, curicu iz migrantske obitelji koja je išla u školu s njezinom kćeri. Upoznala je i njezinu majku, pozdravljale su se.
Marina je u njihovu pogledu prepoznala divljenje i blagonaklonost. Osjetila je kako obje zagledaju lijepu odjeću na njoj i njezinoj djevojčici dok su one bile skromno odjevene.
– Mama, ja bih joj rado darovala svoju odjeću, iste smo građe – spomenu Marinina kćer kao da pročita majčine misli.
Sutradan im se Marina lijepo obratila i ponudila pomoć u odjeći, ukoliko žele. Naravno, prihvatile su, djevojčica je bila posebno sretna, kao i Marinina kći. Već popodne su spremale vrećice pazeći da u njima budu lijepi i nosivi komadi. Kao u zanosu Marina je pakirala jakne i patike zadovoljna što će usrećiti jednu djevojčicu i njezinu obitelj. Pazila je da to bude diskretno. Sjetila se ponijeti im i buketić cvijeća. Znala je da će cvijećem ublažiti nelagodu primanja pomoći. Tamnoputa žena se ozarila primajući buketić. Marini je taj prizor uljepšao dan. Sjetila se ratnih zbivanja, izbjeglištva, humanitarne pomoći… Uvjerila se kako malim gestama možemo usrećiti jedni druge, ukoliko tome težimo.
Zadovoljna zbog učinjenog dobra, zaputila se s kćeri u trgovački centar. Trebale su obaviti veliku kupnju, nabaviti novu odjeću. Marina je voljela lijepe stvari, pomno ih je birala zanemarujući alarm kako će to prilično koštati. O tom je razmišljala tek u redu ispred kase. Prepoznala je u sebi onaj nutarnji glas koji ponekad kori. Obračunavala se s njim uvjerena kako je darivanjem učinila dobro djelo. Pri tom je ljubazno propustila gospođu iza sebe, kojoj se žurilo, a imala je samo par artikala. Potom je uslijedio susret s trgovkinjom koja je otkucavala cijene i smješkala se zagledajući lijepu odjeću iz nove kolekcije. U trenutku kad je Marina posegnula za krupnim novčanicama, oglasi se na pultu neka vesela glazba u slavljeničkom ritmu.
– Herzlichen Glickwunsch, liebe Kundin! – obrati joj se ljubazna trgovkinja. Marini je sve bilo jasno ugledavši brojku na velikom ekranu. Bila je milijunti kupac. Sve što je kupovala, dobila je besplatno. Dok je primala čestitke u glavi joj je zvonila ona babina, „jednom oće“.
