U jeku smo godišnjih odmora kad se u nama pojavi neka čeznutljiva potreba za putovanjem, za promjenom, za susretima. Ljudi u dijaspori to intenzivnije proživljavaju, kao svojevrsni zov prirode.
Marin Ivan početkom srpnja zatvara odvjetnički ured u Zagrebu i zaputi se u rodni kraj. Ljubav prema fotografiji i zavičajnim motivima dobro upotpuni kulturnim zbivanjima u sklopu Dana sv. Nikole Tavelića.
Odavno ga pojedini kulturni događaji u hrvatskoj metropoli poprilično ljute, iako akterima ne osporava umjetničke vještine. Za Ivana je kultura nešto više od vještine u struci, ljepota koja svima donosi boljitak.
– Ja se poslije ovoga imam potrebu ispovjediti – sjeća se naivnog komentara svoje Anice kad su nedavno izlazili iz kazališta.
„Zanimljivo, toliki redateljski trud, zvučna imena, vrsna gluma i scenografija, a predstava sadržajem potiče mučninu i ostavlja tupi osjećaj praznine “ – glasio je kritički osvrt jedne mlade novinarke na istu predstavu. Zbog napisanog je imala probleme. Ivan je vodio njezin poslovni spor i trudio se zakonski zaštititi djevojku. Bilo mu je drago pomoći osobi koja se usudila „boriti s vjetrenjačama“, kazati istinu o „slobodi“ koja prezire i vrijeđa ljudsko dostojanstvo.
Razmišljao je o tome dok se vozio u zavičaj. Planirao je popratiti kulturna zbivanja u svom rodnom kraju, odati priznanje svima koji se zauzimaju na planu promicanja duhovnog i kulturnog dobra kao sadržaja koji obogaćuje i pojedinca i zajednicu, izgrađuje i pomiruje, čini ugodu i Bogu i čovjeku.
S osmijehom na licu je ušao u obiteljski dom gdje ga je čekalo malo društvo. Čim je ugledao susjede Anđu i Manju, znao je da će se nasmijati, i nije pogriješio.
– Nu, sad te u novine metnu kad rodiš peto dite? – govorila je Anđa zagledana u vjerski tisak.
– Da je tako bilo u tvoje vrime, većina bi vas otišla u novine. Tebe bi, Anđelija, metnulo dva puta? – Manje zagolica Anđinu znatiželju i raspiri poznatu mu narav.
– Metnulo bi i tebe! – pobuni se simpatično – samo, ne bi ti vako stao uza me, otpentrio bi se u stranu ko i na svakoj slici koju imamo, a mogu se na prste pribrojit?
– Nisam ja od tog posla, nek se slikaju lipuškasti i odiveni, vaki ko Ivan i Anica – Manje raspravu šaljivo usmjeri prema gostima dok je Jure zagledao „omiljenu“ stranicu Naših ognjišta.
– Što je malo umrli? Salte samo jedno, a ja sam sigur da ih je bilo više? – Jurina primjedba je odavala prizvuk povrijeđenosti – oće nam se otet i taj spomen zbog sitne računice?
– Meni to oglašavanje i nije važno – javi se i Mara iz kuhinje – ne daj, Bože, dušu izgubit, a što je od ovoga svita, svakako je propadljivo.
– Kako nije važno! – uzruja se Jure – kako će mi svit pridat pokoj ako ne pročita da sam umro?
– Kakvo umiranje? Daleko ste vi od smrti – Ivan namjerno skrenu priču u željenom smjeru – jeste li spremni sa mnom otići do grada, na misu pa na izložbu, popit ćemo i kavu u hotelu?
– Drage volje, mi smo se s tobom otiskli u kulturu i uvirili kako samo veliki ljude vole stariju čeljad, a taki je malo? – razveseli se Manje te zapovijedi Anđi – spremi mi misni prisvlak!
– Da budem? – Anđa je po običaju kontrirala Manji, iako su svi znali da će ga poslušati, kako u svemu i kao uvijek.
Ivana je zabavljao humoristični način komuniciranja ovo dvoje supružnika. Činilo mu se kako su pronašli mudrost življenja i sačuvali iskru ljubavi što se jasno nazirala u njihovim pogledima. Prijali su mu njihovi originalni komentari na apstraktno u umjetnosti:
– Pola od ovoga što sam vidio, ja nisam razumio, ali mi se odmarala duša gledajuć i družeć sa svitom – izreče Manje svoj sud – za mene je još uvik dobra propovid nešto što me najlipše ugrije iznutra.
– Ja volim pismu. Meni nema draže od „Zdravo tilo Isusovo“ – javi se i Anđa potiho – još kad je zapivaju na ovu novu modu, uvik me prođu ježurine.
Ovi, naoko, priprosti komentari ponukali su Ivana na promišljanje. Donekle se slagao s njima. I njega je ganula spomenuta pjesma na središnjoj proslavi, vratila u djetinjstvo kad je s bosonogom majkom hodočastio u svetišta. Uistinu je odmarao dušu u pučkom napjevu zagledan u stoljetnu baziliku koja kao kameni svjedok priča priču o jednom puku. Bilo mu je drago što je dio tog puka.
Iva Bagarić/Tomislavcity
