Priroda, kao da je osjećala blagdansko raspoloženje ljetnog Ivandana. Spremno je dočekala sunce što je stidljivo provirilo iza gorskih vrhunaca i razlilo se krajolikom kao proliveno zlato. Pomilovalo rosne livade i zasvjetlucalo u travkama poput prosutih dragulja.
Bijela stada zagospodarila su zelenim carstvom, a zvonca ugodnim zvukom upotpunila sliku seoske idile. Pastiri su čeznutljivo izgovarali jutarnju molitvu, žaleći potiho za propuštenim odlaskom u susjedno svetište, a više za dernekom.
I Anđa se teška srca pomirila sa strininom odlukom da baš danas, kad sve cure iz sela idu k misi i na dernek, ona mora k ovcama. Po tko zna koji put žalila je nad svojom sudbinom, nedostajala joj je majka. Vjerojatno bi je danas odminula i poslala s mlađarijom iz sela, ali…
Osjećala se malo bolje kad je ugledala Klaru, mladu udovicu, koja je s Anđom često čuvala ovce. Voljela je Anđa Klarino društvo, a posebno se veselila kad bi je češljala na podne dok su ovce plandovale. Od nje je svašta naučila. Klara je uvijek radila ono što nitko ne bi htio, a opet bila vesela i zadovoljna, stoga su je susjede u šali prozvale – Sveta Klara.
– Muka je pametna! – rekla bi sa smiješkom i poniznosti kakva se rijetko viđa.
Klarina smirenost i pobožni savjeti, umirivali su Anđinu mladenačku buntovnost dok je razmišljala o Manji i maštala kako s njim šeta kroz dernek: „Tko zna ne će li danas koju drugu zamirit, majka mu cura?“ Svašta se rojilo u njezinoj glavi dok je ovce odbijala od puta kojim će uskoro prolaziti misari. Ona će ih promatrati iz prikrajka pazeći da ju ne vide.
Domalo su se i začuli glasovi prvih misara, zrelijeg svita. Mogla se jasno razabrati molitva što su je pobožno izgovarale žene hodajući u misnom ruhu, neke i bosonoge.
Malo kasnije proplankom je odzvanjala pjesma obijesnih mladića koji su bili željni zabave. „Roški dernek, bukovička prava – bit će danas razbijeni’ glava“.
Anđa se bojala za Manju da ne bi stao uz galamdžije i oholice pa u kakvoj tuči, a bile su česte poslije mise, ne dobije udarac. Tješila se spoznajom kako Manje voli šalu, ali nije nabodica.
Oko podneva, sve je utihnulo. Stado je plandovalo u hladovini velikog trnja, a Anđa i Klara sjedile ispod starog jasena. Iz čobanskih torba izvadile su hranu i objedovale u tišini. Ivanjsku vrućinu ublažile su kiselim mlijekom iz drvene bukarice.
Klara je Anđu ugodno iznenadila darujući joj crvenu svilenu vrpcu kao uplitnjak u kosu, dobila ju je na dar od rođaka koji se vratio s rada po Slavoniji. Klara je odmah namijenila Anđi i lijepo je uplela u njezine pletenice.
– „Ako ti život zatvori vrata, otvori ti prozor“! – Anđa će Klari umjesto zahvale.
U tom trenutku, iza grmlja mlade lijeske, pojavi se Manje, prilično zadihan od pješačenja. Pozdravi iznenađene pastirice i sjede pokraj Anđe na ledinu, zagledajući crvene vrpce u njezinoj kosi.
– Upeko zvizdan, brate, udara u možđane – govorio je ne skidajući pogled s Anđe.
– Daj mi kap vode da povratim dušu – zamoli je vragolasto.
Anđa je nespretno i stidljivo prebirala po torbi, izvadila mali bocunić i pružila ga Manji govoreći:
– Oklen ti prije s derneka? Nisu davno zvona utinula. Sad je najlipše za mlađariju – pričala je tek da nešto kaže i gledajući ispred sebe, čupkala travke.
– Meni nije bilo lipo dok sam vidio da tebe nema.
Anđa se zatekla ovom izjavom. Pogleda u Klaru koja je sa smiješkom odlazila mukaetit stado ispod trnja. Nije znala što bi rekla, a sjaj u očima stopio se s crvenim uplitnjakom i govorio više od riječi. Zbunjena i zaljubljena Anđa stidljivo primi dar što joj Manje kupi na derneku. Izrezbarenu drvenu kutijicu – ogledalce, u kojoj je bio drveni češalj s gustim i rijetkim zupcima. Vidjela je to u kaurskih korpara i odavno priželjkivala jedno, ali je znala da nije bud zašto.
– Vidiš li ti, Anđe, da ja za tobom crko!- čula je Manjinu ljubavnu izjavu od koje je obli još jače rumenilo.
– Ne znam- jedva prozbori – nisam se ovom ni u snu nadala.
Tog ljetnog Ivandana planula je ljubav koja se okruni brakom na božićni Ivandan. Gori još uvijek. A kad plamen oslabi, oni potaknu glavnju da zaiskri. Tako čuvaju vatru na svom svitnjaku.
Iva Bagarić/Tomislavcity
