Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima.
Danas imamo odlomčić iz Knjige proroka Hošee (Hoš 6,3-6), proroka koji pripada skupini tzv. malih proroka, jer mu je knjiga opsegom manja. Iz ovog odlomka saznajemo da Gospodin sigurno dolazi u našu sredinu. Njegov je dolazak pouzdan kao zora, kao dažd jesenski, kao kiša proljetna… K nama Bog dolazi po svojoj riječi, pod prilikama kruha i vina, u osobi svećenika i u nazočnosti vjernika koji se okupljaju u Božje ime. Bog svima nama tada govori svoju riječ potičući nas, kao i starozavjetne vjernike, na ljubav i poznavanje Boga, a niječući nam preveliki kultni formalizam koji se očituje u obredima i prinosima darova i sl. Bez unutarnjeg odnosa prema darovima i prema Bogu, nema kulta, odnosno štovanja Boga. Sve zaista može izgledati kao čisti i puki formalizam koji se još k tome guši u našim međusobnim prepirkama, svađama, nesnošljivosti, nepodnošljivosti, ratovima, kao i u svemu drugome što je loše… Valja Bogu odati zahvalnost za silna djela što nam ih neprestance čini, a mi toga nismo svjesni unatoč tome što ih koristimo za svoj život. Bog je uz nas i zove nas da s njime hodimo ovom “suznom dolinom”.
Sv. Pavao potiče svoje vjernike u Rimu Abrahamovim primjerom vjere i nade (Rim 4,18-25). Abraham je živio i djelovao “u nadi protiv svake nade”. Kako je ovo teška stilska figura, usporedba, prispodoba i da ne nabrajano što sve ne. Svakako, unutar ove rečenice krije se velika nada koju Pavao preporučuje svima nama. On nam k tome govori da vjerujemo u Onoga koji je uskrisio Isusa od mrtvih i u Isusa koji je predan za naše opačine te uskrišen radi našega opravdanja, spasenja. U tu činjenicu treba čvrsto vjerovati protiv svake ljudske logike, u njoj se treba nadati protiv svake nade i ustrajati do kraja, a kraj nas neće iznevjeriti jer je Bog početak i kraj svega što jest. On zna sve naše nakane, svu našu vjeru, nadu i ljubav.
U evanđelju slušamo o pozivu Matejevu (Mt 9,9-13). Gotovo sve se događa vrlo brzo, munjevito. Isus zove Mateja i ovaj se brže bolje odaziva, možda čak i ne znajući kamo, kuda, gdje treba ići i biti. No, Duh je ona intuicija koja mu daje polet i mogućnost odziva na Isusov poziv. Bez obzira hoće li se prevariti ili usrećiti u tome hodu s Isusom, on jednostavno prihvaća poziv i ide za Isusom pa što god bilo da bilo. Spreman je prihvatiti sve tegobe života i svu odgovornost i muku naviještanja Radosne vijesti. On je u tome uzorom svima nama, ne samo svećenicima, redovnicima i redovnicama nego i onima koji se žene i udavaju, kao i onima koji to ne čine u tom smislu nego u nekome drugom. Treba sve ostaviti i poći s Isusom u novi oblik života koji će nam osigurati Kraljevstvo nebesko.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
