Sada imamo Psalam 10, odnosno drugi nastavak Psalma 9, što znači da je uputa zborovođi ista, a slijedi u ovome psalmu nastavak s 11 strofa označenih s isto toliko sljedećih slova iz drugoga dijela abecednoga niza: Lamed, Mem, Nun, Samek, Pe, Ajin, Tsade, Kof, Reš, Šin/Sin i Tau. Ovo je nastavak alfabetskog sloga iz prethodnoga psalma.
Pod abecednom naznakom – Lamed sveti pisac kralj David se pita: Zašto, Jahve, stojiš daleko, zašto se skrivaš u dane tjeskobe? Ovo je pitanje koje ima svoju trajnost do kraja ljudske povijesti i čovjek koji doživljava i proživljava tjeskobu uvijek će postavljati isto ili slično pitanje. A tjeskoba ili rečeno u duhu medicinske struke anksioznost jest neugodno emocionalno stanje ustrašenosti, unutrašnjeg nemira i straha, često bez jasnog vanjskog uzroka. Manifestira se psihičkom napetošću i tjelesnim simptomima: lupanje srca, znojenje, a varira od blage nesigurnosti do panike. Panika je stanje izvanrednog straha od stvarne ili pretpostavljene opasnosti za život. Naziv potječe od starogrčkog mitološkog boga pastira Pana. Panika je ponašanje koje se javlja u opasnim i kriznim stanjima, što dovodi do gužva i paničnih situacija. Za razliku od straha, tjeskoba je neodređena i dugotrajnija. U ovakvom raspoloženju tjeskobe čovjek može doživjeti upravo ono kako navodi pjesnik David u ovome početnom dijelu psalma, tj. da bijesni bezbožnik jadnoga čovjeka, možda svoga radnika, pomoćnika goni, udara, grdi i u zamke ga hvata što mu ih sam postavlja u svome bijesu.
Nakon ove prve abecedne oznake evo i druge – Mem, u kojoj pjeva i piše starozavjetni pjesnik da se bezbožnik hvali svojom pohlepom, a lakomac psuje prezirući svoga Jahvu, svoga velikoga i dobroga Boga koji ga je stvorio i omogućuje mu život u ovome svijetu i u uvjetima kakvi su tada vladali u njegovo vrijeme. Male su razlike životnih nevolja i u našem vremenu.
Sada je na redu abecedna oznaka – Nun, u kojoj bezbožnik govori sa svojom obiješću u načelu svoje bezbožnosti i svoga bijesa kojim se odriče svoga Boga, svoga dobroga Jahve. Naime, “Ne, istrage nema! Ta ni Boga nema!“ Nema nikakve istrage o dobru i još više o zlu jer ionako nema Boga. I to mu je sva ta jadna misao. On se odriče svoga Stvoritelja koji ga je zamislio i stvorio po ocu i majci i pomogao mu da se rodi na ovaj svijet, zatim vodio ga na putevima odgoja i spoznaje, a on sve to smetnuo s uma i umislio sebi da sve može sam, bez ikakve ovisnosti o drugima i najbolnije odstranjujući Boga od sebe. No, psalmist pjeva da su tome bezbošcu putovi svagda tobože uspješni, o sudovima Božjim on i ne misli, a sve svoje protivnike prezire kao što odbacuje i svoga Boga za kojega on tvrdi da ga nije nikada bilo, jednostavno njega nema ni u počecima, ni tijekom povijesti, niti ikada. Koja zabluda i neznanje! Mogao bi takav govoriti i ovako da bude još smješniji: Nema Boga, nema mene, nema svijeta, niti ičega. Um mu govori da sve to postoji, ali on je u zavadi sa svojim umom, razumom. Zašto mu Bog smeta sa svim svojim stvorenjima, a među njima je i takav neumnik koji ipak govori, a to što neistinito zbori, to je očito boljka u svijesti.
Pod abecednim obilježjem – Samek čitamo da u svom srcu veli onaj bezbožnik: “Neću posrnuti! Ni u kojem koljenu neću biti nesretan.“ Ovo može izgovoriti samo onaj čovjek koji je “tabula rasa“, “prazna i čista ploča“. On nije svjestan da je govoreći da neće posrnuti, ustvari veoma dobro posrnuo u provaliju. I da neće biti ni u kojem koljenu nesretan, očitovao je svoju nesretnost krivoga shvaćanja.
Vodi nas oznaka – Pe, u kojoj je zapisana misao našega božanski nadahnutoga pjesnika o bezbožnome čovjeku, koja glasi: Njegova su usta prepuna kletvi, lukavstva i prijevara, a jezik mu je pun vlastite muke i nesreće. On neprestano čuči pokraj ograda i potajice ubija nevine ljude da ga nitko ne vidi, a posebno svojim očima vreba siromahe. Koga se on boji pa potajno ubija ljude?! U Boga ne vjeruje, ali se ipak u sebi trese od strahova i nereda što ga čini sam i samovoljno. Nije uopće svjestan da ga čeka pravi pravcati pakao jer se opredijelio za nj.
Već smo kod abecednoga znaka – Ajin, gdje nas pjesnik ponovno obavještava da onaj bezbožnik sjedi u zaklonu poput lava u pećini, te očima vreba ne bi li prošao koji jadnik i da ga opljačka i da ga povuče u svoju mrežu poput svih lovaca na moru.
Sada smo kod slovne bilješke – Tsade, u kojoj niže svoje stihovlje pjesnik David pišući da pritajen bezbožnik čuči na zemlji i lovi siromahe koji od njegova nasilja padaju, a on u srcu svome misli i sam zbori tješeći se: “Zaboravi Gospod, odvrati lice i nikoga ne vidi!“ Ovdje još misli da Gospod postoji, ali je zaboravan i odvraća svoje lice od zločina njegovih i nikoga ne vidi. Do kraja je pao i već se gubi zbog nevjere i zločina svojih. Ako se ne obrati, čeka ga potpuna propast.
Sada je na redu abecedna oznaka – Kof, a u poetskom smislu pjesnik se obraća Bogu, Jahvi i moli ga da ustane, zatim da podigne svoju svetu veličanstvenu i moćnu ruku, da ne zaboravi ostavljene, napuštene, siromahe, bolesnike, progonjene pravednike. Potom ga pita zašto bezbožnik prezire Boga, zašto misli i zbori u svome srcu da Jahve neće kazniti one koji čine velika i teška zla. Velika zabluda.
U slovnoj bilješci – Reš, govori da Bog vidi i gleda jad i nevolju, te u svojoj moćnoj ruci mjeri sve te nedaće. Siromasi se njemu predaju, a svim ubogima on je pomoć i zaštita.
Pod slovnom oznakom – Šin/Sin, bilježi svoj vapaj Jahvi, za kojega veli da je kralj u vijeke vjekova i da će iz Božje zemlje nestati pogana, a o pakosnim grješnicima veli Jahvi da im satare mišice i kazni im pakost, te da više ne budu! To od Boga traži. Bog ima unatoč svemu svoje nakane.
I završna strofa s oznakom – Tau, vrlo smireno i nježno usmjerava pogled i govor svome Bogu Jahvi da posluša čežnju siromašnih, potom da im okrijepi srca, prikloni uho, te da zaštiti pravo ubogih i potlačenih, a da strahom više ne prijeti čovjek zemljani.
Don Ilija Drmić
