Sv. Ivana, apostol i evanđelist, piše u svome evanđelju o djelovanju Duha Svetoga (usp. Iv 16,4b-15), a po tome djelovanju zaključujemo njegovu Božansku bit u Trojstvu i snagu. Nije odmah Isus govorio o Duhu Svetome, jer je on bio nazočan sa svojim odabranim apostolima i učenicima, pa su oni imali prigodu osjetiti Duh Očev, Duh Sinovljev i Duh Duhov. Sin sada mora ići svome Ocu koji ga je poslao nakon što je proživio naš ljudski oblik života i bio nama sličan u svemu osim u grijehu.
I očitovao se Isus u određenom stupnju začudnosti zašto ga nitko od nazočnih ne pita o tome kamo ide, jer to bi trebalo biti za njih najizazovnije. Uostalom, sva naša pitanja i nadanja dotiču se toga konačnoga prestanka življenja na ovome svijetu i odlaska izvan ovozemaljske stvarnosti. A tko im o tome može najbolje reći i pokazati put doli Isus sam, Bogočovjek. I nakon što im je on izrekao tu činjenicu rastanka i odlaska u nebesku zbiljnost, ispunila su se njihova srca žalošću, onom ljudskom koja je uvijek prisutna u našim emocijama kada se rastajemo bilo s kime privremeno ili trajno, a napose u času preminuća. Rekao im je Isus istinu o svome odlasku s ovoga svijeta. I bolje je da odlazi, jer će Otac poslati Branitelja skupa s Isusom. A kad dođe Branitelj, Tješitelj, Duh Sveti, objasnit će svijetu i narodu što je grijeh, zatim što je to pravednost i što je to osuda.
U grijehu je svatko tko ne vjeruje u Sina Božjega koji je sišao s nebesa na zemlju da ljude oslobodi od njihovih grijeha, što ih čine u odnosu prema Bogu, prema drugima, zatim prema samome sebi i konačno prema okolišu u kojem se odvija ljudski život. Svaki grijeh ima negativni odjek na cijeli kozmos, na ljudsko društvo, na ovaj svijet, na svakoga čovjeka. Glede pravednosti valja reći to da Isus odlazi k svome Ocu i više ga se ne može vidjeti ovdje u ovome svijetu, osim u njegovim riječima, djelima i sakramentima. To je Očeva pravednost koja se sastoji od toga da je on poslao svoga Sina na svijet, i da se Sin po završenom svome otkupiteljskom djelu vraća Ocu u nebo, te da bi skupa s Ocem poslao Duha Svetoga u svijet, među ljude da ih utvrdi u sveukupnoj istini o Bogu, svijetu i čovjeku. Kad je riječ o osudi, valja imati u vidu to što Isus kaže da je knez ovoga svijeta osuđen i da njegovo djelovanje nije apsolutno i moguće ga je pobijediti svojim odlučnim odbijanjem od sebe govoreći: Apage Satanas! Nosi se Sotono!
Upravo to ostavlja da Duh Sveti, Duh Istine nadopuni svojim govorom i svojim slobodnim puhanjem i djelovanjem gdje god hoće. On će učenike, apostole i sve sljedbenike na ovome svijetu kroz Crkvu upućivati u svu istinu. Duh neće govoriti sam od sebe nego u zajedništvu Trojstva što god čuje. Taj unutarnji Božji govor će obrazložiti i navijestiti sve to i sve ono što dolazi. Duh Sveti proslavljat će Sina Božjega, on će uzimati za sebe od svega djela Sinovljeva: muka, smrt, uskrsnuće, uzašašće, te će navješćivati nama putnicima ovim svijetom kako bismo do kraja prihvatili sve o Isusu, kao i njegovu tjelesnost, koja je ista kao i naša ljudska. “Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga: on je Antikristov, a za nj ste čuli da dolazi i sad je već na svijetu.“ (1 Iv 4,2-3). A Duh Sveti uzimat će i od Oca, jer sve Očevo je i Sinovljevo, pa će uzimati od Sinovljeva djela i davati sljedbenicima Božjim. To je djelo Presvetoga Trojstva. Ovdje se zaista lijepo doživljava povezanost u Trojstvu, te djelovanje Trojstvenoga Boga u odnosu prema svijetu, pogotovo čovjeku i njegovu životnom tijeku, te sve ono što se traži od Božjih sljedbenika u odnosu prema Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu Svetome.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
