Ove subote provozasmo se do Crvenica kako bi posjetili obitelj Dodig i njihovo novo životinjsko blago. Pronalazimo ih gotovo na kraju sela i uz pomoć ljubaznih mještana, od kojih nas jedan dovode tik pred obiteljski kuću. U dvorištu zatičemo vlasnike Petra i Mariju, kći Anu i njezinu djecu te nevjestu Josipu, a kasnije nam se pridružiše Petrov sin Vinko i zet Josip.
Kao što smo već ranije javljali, duvanjski gastarbajter Petar (Pere) Dodig nedavno je u svojim rodnim Crvenicama nabavio 18 magaradi, a u planu je stado proširiti za još 10-15 ženki.
Ovaj diplomirani inženjer prometa, nakon nekoliko godina rada u općinskoj administraciji i sudjelovanja u Domovinskom ratu, u postrojbi tenkista, okrenuo se privatnome poduzetništvu te se u tvrtki Izo – staklo 25 godina bavio ugradnjom stakla, a potom je isti posao nastaviti raditi za privatnu tvrtku u Münchenu.
Što planiraju s magarcima u Crvenicama? – zanimalo nas je.
– Niste jedini koji me to pitaju. Prošloga ponedjeljka na pijaci svi znanci su me to pitali.
Magarci su sada u vrtu, ispod obiteljske kuće gdje imaju ulogu kosaca, ograđeni električnim pastirom.
– Tu je bila vrlo visoka trava, i evo magarci su to sve lipo popasli. Tamo su od jutra do mraka. Imam dosta zemlje, oko 25 duluma i dobro mi dođu radi održavanja trave oko kuće. I zasad sam zadovoljan njihovom ulogom, a meni je teško kositi. U planu mi je jedino napraviti nadstrešnicu kako bi se životinje mogli skloniti od kiše i snijega.
Upoznaje nas da je riječ o nezahtjevnim životinjama.
– Prije je svaka kuća u selu imala magarca. Najlošije ih se hranilo, iako su bile najkorisnije i najvrijednije životinje i uvijek u pogonu, govori nam dok ih hrani suhim kruhom, a magarci mu hrle u susret. Na otvorenom su od jutra do mraka.
– Ovo je Dreža – pokazuje na najstarijeg magarca.
– On je vođa, kado on krene u tor, svi ga slijede, vjerojatno je ranije išao uz ovce.
Otkud mu ime, pitamo?
– Ime je dobio po poznatome seoskom magarcu koji je bio u vlasništvu mog dida. S njim je išao u drva i jedne prilike nije sa dao spratit’ te je nažalost neslavno završio, vukovi su ga pojeli. Svi će dobiti svoje ime, pridodaje.
– Eno izgrisoše, maline, – nezadovoljno će Marija, Perina supruga. I voćka će stradati, upozorava.
– Danas će doći i župnik, fra Sretan pa će ih blagosloviti. Magarac i je blagoslovljena životinja, na kojoj je Isus slavno ušao u Jeruzalem.
– Imamo i samar za Drežu, unučad vole jahati, kazuje Pere.
U našem društvu je i nevjesta Josipa koja uzgoj magaraca komentira rečenicom koja nas je sve nasmijala.
– Ja sam tek mlada nevista i ne smijem još ništa reći.
A što priča selo? – pitamo.
– Sve više prolazi ljudi ulicom i gleda, zanima ih. Ja bih to prepustio zetu, on će znati što ćemo dalje.
Tko nema zeta, nema ni magareta (op.a.) – opet se smijemo.
I ubrzo, pridružuje nam se Josip, radišni mladi čovjek iz Lipe kojega znamo od ranije po uzgoju pčela i kvalitetnom medu. U prikolici zakačenoj na vozili dovozi bukovo drvo, trebat će za sušenje mesa.
U blizini je njegov pčelinjak.
– Nabavit ćemo još 15-ak ženki za rasplod, najvjerojatnije ćemo se baviti proizvodnjom magarećega mlijeka. Željeli smo krenuti s nečim novim što nema u našem kraju i koristiti resurse koje već imamo. Tu su i poticaji, koje ćemo nadamo se uspjeti ostvariti, a dalje ćemo vidjeti kako ćemo ovu priču razvijati.
Uz magarce, bliže kući ulogu kosaca obavlja i robot „Jure“. Čini to po zadanim kotama, tiho i bez buke. Suvremeno i tradicionalno, živo i neživo, u istoj ulozi koju im je zadao čovjek, kako bi si olakšao život.
Magarci su sada atrakcija u selu, a vjerujemo da će biti još i više. Obećali smo drugi put u cekeru ponijeti i cukrice za ove vrlo susretljive životinje, od davnina bliske čovjeku.
Svatko tko navrati do obitelji Dodig uvjerit će se i u srdačnost, gostoljubivost i vedrinu cijele obitelji. Na tome im od srca zahvaljujemo te im želimo obilje uspjeha u novome pothvatu koji su pokrenuli u svom rodnom kraju.
Zora Stanić /Tomislavcity
