Za Nedjelju Dobroga Pastira (Iv 10,1-39) uzima se odlomak iz Evanđelja po Ivanu, u kojemu je riječ o Dobrome Pastiru, a to je Isus Krist. Ovdje imamo obilje tema iz svakodnevnoga života o kojima možemo razmišljati i steći čvrsta uvjerenja u neke važne pojmove kao što su dobri pastir, čoban, otac, poglavar, upravitelj, voditelj, svećenik, redovnik, zatim dobra pastirica, čobanica, majka, poglavarica, voditeljica, upraviteljica, redovnica…, a tu su i pojmovi služenje i sluga, posluh.

 

Stara slika Isusa dobroga Pastira
Stara slika Isusa dobroga Pastira

Isus uvjerava da svaki onaj pastir koji ulazi u ovčinjak nekim sporednim ulazima, koji preskače negdje drugdje s lošim uglavnom sebičnim nakanama, nije pravi pastir, nego je tat, lopov, kradljivac i razbojnik, jer pravi pastir ulazi u svoj ovčinjak na glavna vrata, posve slobodno i hrabro neopterećen ničim osim ljubavlju prema svome stadu. Pastiru uljezu u tuđi ovčinjak stalo je samo do toga da ukrade za sebe i za druge s kojima je u nevaljaloj sprezi, da proda i zaradi na tuđemu, te mu nimalo nije do stada i ljubavi prema stadu i svim odnosima koji iz te ljubavi proizlaze.

Pravome i brižnome pastiru ovaca vrata otvara vratar, a ovce (ovdje valja uvijek imati u vidu i ovnove, šiljež i janjce) slušaju njegov glas. Kako je to lijepa slika, ali stvarnost nije uvijek takva, što ćemo vidjeti malo kasnije. Lopov, kradljivac ne zna ovce poimence, niti zna išta o njima, pogotovo ne zna koju od njih boli, koja se liječi, kojoj što treba da bude napredna, radosna i sretna u svojoj životnoj zadaći. On ne zna ništa niti o ovnovima, šilježima niti janjcima i njihovim potrebama u njihovim razvojnim dobima i čeznućima za životom. Pravi pastir zna svoje ovce poimence i tako ih zove bilo kad ih izvodi na pašnjake da se napasu i budu site, bilo kada ih vodi na izvore vode da se napoje, kao i u svim ostalim stanjima, napose kada su sjanjne.

Bilo da ih izvodi iz ovčinjaka ili dovodi u ovčinjak, pravi pastir ide uvijek ispred njih, ovce idu za njim i slušaju njegov glas i njegovu trubu i sviralu. Za uljezom i tuđincem ne idu, već bježe od njega jer se njihova glasa boje i ne poznaju ga. Njegov je glas strahoban, pun prijetnje i tame, neugodnih tonova i zvukova.

Ova Isusova prispodoba o pastiru i stadu ovaca, ustvari je govor o zajednici vjernika sa svojim pastirima, a Crkvu okuplja Uskrsli Krist i on je hrani svojom riječju i svojom Euharistijom, kao i svim ostalim sakramentima što se zbivaju povezano s Euharistijom.

Don Ilija Drmić/Tomislavcity