Isus je naučio svoje apostole, učenike i sve sljedbenike, koji su u trajnom traganju za suživotom s njime da ne ljubimo samo one koji nas ljube, nego ljubav trebamo iskazivati i prema svojim neprijateljima (Lk 6,27-42; Mt 5,38-48; 7,12). On je onima koji su ga izravno slušali rekao da ljube svoje neprijatelje, da dobro čine svojim mrziteljima, neka blagoslivljaju one koji ih proklinju i da se mole za one koji ih zlostavljaju. Dakle, one kojima trebaju očitovati svoju ljubav jesu njihovi neprijatelji, njihovi mrzitelji kojima trebaju činiti dobro, zatim uči ih da blagoslivljaju proklinjatelje i da se mole za svoje zlostavljače. U ovim pojmovima: neprijatelji, mrzitelji, proklinjatelji i zlostavljači, kriju se svi oni koji su protivni Isusu i njegovoj Radosnoj vijesti o životu i djelovanju u ovome svijetu, a napose Isusovim sljedbenicima. Svi se ovi nabrojeni mogu nazvati jednim imenom – neprijatelji, tj. osobe koje nisu prijatelji. Svaki pojedinačno ima nešto posebno svoje, a u biti svi su daleko od Isusove zapovijedi ljubavi: Ljubi Boga ponad svega, a bližnjega kao samoga sebe. Poslušajmo Isusa iz Matejeva evanđelja: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.“ (Mt 22,37-40).
Samo na trenutak valja uključiti memoriju glede progona kršćana zbog mržnje od početka pa kroz dugu i burnu povijest, te sve do dana današnjega.
Svetih prvomučenika Rimske Crkve bilo je vrlo mnogo, a svi su oni mučeni i ubijeni za vrijeme Neronove vladavine i ostalih rimskih careva, te sve do slobode 313. god., ali nažalost i poslije te znamenite godine. Zbog požara u Rimu što ga je podmetnuo spomenuti car 64. godine, rimski puk (plebs) je usmjerio svoju mržnju prema njemu. No, da bi se nekako izvukao iz ove neugodne situacije, on se okomio na nevine kršćane proglasivši ih uzročnicima toga požara, te ih je otpočeo vješati, razapinjati na križeve, mučiti u koloseju i drugim arenama po Carstvu tako da je zemlja natopljena krvlju nevinih Kristovih sljedbenika. Rimski povjesničar Tacit u svojim Analima (Ljetopisima) piše o “velikom broju” kršćana koji su tada ubijeni, oko pola milijuna. Jedni su bacani pred divlje zvijeri, a drugi su gorjeli kao žive baklje u Neronovim vrtovima, dok se on sa svojim ulizicama zabavljao i iživljavao u razvratu. O rimskim mučenicima u Neronovo doba pisao je potresno krajem 1. st. sveti papa Klement I. u svojoj poslanici Korinćanima. Oni su umirali bez osvete, i to s molitvom za progonitelje, upravo u duhu evanđeoskoga nauka.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
