Ovim riječima otpočinje slijed tijeka Psalama 3: “Kad je David bježao pred sinom Abšalomom.“ Mi možemo ovo shvatiti i prihvatiti s ovim tumačenjem da sve to Davidovo skrivanje i bježanje ima svoje uzroke, povode i posljedice, te možemo na mjesto Davidova bijega i svih iz toga proisteklih nevolja postaviti sami sebe. A kako je još doživio David tu sinovljevu smrt: Abšalom (hebrejski: Otac je mir), sin kralja Davida i kćeri gešurskoga kralja (2 Sam 3,3). Priča o Abšalomu (2 Sam 13,1-19,15) otkriva teškoće i slabosti u Davidovu dvoru. Abšalom se nastoji domoći kraljevskoga prijestolja. Pod izlikom osvete za pogaženu čast svoje sestre Tamare ubija Amnona, Davidova prvijenca. Premda mu je David bio oprostio, Abšalom diže urotu protiv svoga oca Davida, zakraljuje se u Hebronu i kreće na Jeruzalem, pa David mora bježati. A Abšaloma ubija Joab, Davidov vojskovođa, u trenutku kada mu se u bijegu kosa zaplela u grane stabla. Unatoč svemu David plače za svojim sinom Abšalomom: “Kralj zadrhta, pope se u gornju odaju nad vratima i zaplaka. Jecajući govoraše ovako: ‘Sine Abšalome, sine moj! Sine moj, Abšalome! Oh, da sam ja umro umjesto tebe! Abšalome, sine moj, sine moj!’ I javiše Joabu: ‘Eno kralj plače i tuguje za Abšalomom’!“ (2 Sam 7,1-5).
Upravo to i daje snagu ovim psalmima koji nam donose bjegove i nevolje, te smrt Abšaloma, sina Davidova. Nakon ove prve rečenice u kojoj se govori o Davidovu bijegu pred sinom Abšalomom, slijedi sljedeća misao koja glasi: “Jahve, koliko je tlačitelja mojih, koliki se podižu na me!“ Pisac David pita svoga Boga, svoga Jahvu o broju svojih tlačitelja i svih koji se podižu na njega. I sam pjesnik Božji David zbori i pjeva da su mnogi, koji o njemu zbore: “Nema mu spasenja u Bogu!“ Čuj, nema mu spasenja u Bogu! A što ako se kaje!? U Bogu je, naprotiv, silna i neiscrpna moć za spasenjem grješnih ljudi svih vjekova do danas i ubuduće do konca vjekova čiji je Bog tvorac i kormilar, upravljač silnim vodama, putevima, klancima i lancima. Čovjek je brzoplet, ima mentalne strahove i zastoje, te nakon toga klone i misaono oslabi, te pogriješi i krene prema lošem i zlom pravcu. Možemo se pitati: Zašto je to uopće potrebno čovjeku? Što ga goni za tim? Bog ga iz toga izvlači opraštajući mu. Tako je i kroz našu povijest. Bog pokajnicima oprašta.
Nakon spomenute uvodne rečenice slijedi prva strofa psalma, koja počinje pjesnikovim vapajem da je njegov Bog Jahve unatoč svemu i svim njegovim nevoljama, poput bijega ispred sina Abšaloma i mnogih drugih napasnika i naletnika što mu zagorčuju život. I ne samo da je Jahve njegov Bog, nego je i Davidov jaki štit u životnim nevoljama što dolaze u jatima. Osim toga, Jahve je slava njegova, slava koja mu podiže glavu, govoreći: Glavu gore! Stoga je svome Jahvi svim glasom zavapio, kriknuo svoju bol i svoju želju, te Bog mu je sa svete Gore svoje udijelio svoje uslišanje.
Ohrabrivši se i ušutkavši svoju svijest i uzburkanu savjest, rekao je posve slobodan i rasterećen ove riječi: “Sad mogu leći i usnuti,“ te nakon slatkoga sna i ugodnoga spavanja što ga priređuje smirena i čista duša i savjest, izgovorio je da se potom ujutro može probuditi i ustati zahvaljujući Jahvi, Bogu koji ga drži u svojim božanskim rukama s izbrisanim mukama. I ustavši se na svoje noge, kriknuo je u svoj psalamski svijet ove riječi: “Ne bojim se tisuća ljudi/ što me opsjedaju dušmanski.“
Poslije ovih izgovorenih riječi i usklika zove Jahvu i moli ga neka ustane, da ga čuva i spasi, On Bog njegov i njegova naroda koji ga prati u stopu do zemaljske i napose nebeske pobjede. Pjesnik David obraća se Bogu govoreći: “Ti udaraš po obrazu sve neprijatelje moje, opakima zube razbijaš.“ Ohrabrivši se ovim i svim prethodnim pjesničkim mislima i riječima, dometnuo je, i to u znaku zahvale svome Bogu, da Jahve udara po obrazu sve njegove neprijatelje i onim opakima zube razbija. Na kraju psalma dodaje ugodnu misao koja glasi: “U Jahve je spasenje: na tvom narodu tvoj je blagoslov!“
don Ilija Drmić
