Srijedom na našem portalu donosimo Meditacije o biblijskim psalmima, autora don Ilije Drmića.
Uzmite nekoliko minuta za mir, razmišljanje i duhovnu poruku koja prati riječi psalama.
Čovjekov osjećaj grešnosti pred Bogom
David otpočinje Psalam 39. iskazom čvrste odluke da će čuvati svoj put kroza život držeći sebe pod budnom paskom kako ne bi zgriješio jezikom. Naravno, i ne samo jezikom nago i na mnoge druge načine. Valja znati da ova vrsta griješenja otpočinje u ljudskom umu i srcu, a onda se očituje čovjekovim govorom, koji se posvema služi jezikom, te se kaže u prenesenom značenju da je griješenje jezikom. No, valja dodati u razmišljanju, jer i to je skriveno u svetome psalamskom tekstu a nije izrijekom rečeno, da je to griješenje umom i srcem, te svom dušom i svim svojim bićem. David pjeva u ovome psalmu da će usta svoja zauzdati dokle god pred njim bude bezbožnik koji griješi cijelim svojim bićem, ne samo on, nego i svaki drugi grešni čovjek, svako muško i svako žensko stvorenje.
Nakon ove spoznaje pisac psalma za sebe veli da je zamuknuo, zanijemio, te svoga glasa nije puštao, ali sve to postade uzaludno jer mu je bol u duši i uokrušce srca postala još gorča. U njemu je njegovo srce gorjelo, plamtjelo jer mu je na samu pomisao na grijeh buknuo oganj u cijelome tijelu. I u tom bi trenu progovorio svojim umom, srcem i jezikom svoju molitvu. Ta molitva jest: “Objavi mi, Bože, moj svršetak i kolika je mjera mojih dana, da upoznam kako sam prolazan. Evo, pedljem si mi dane izmjerio, život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek. Poput sjene čovjek prolazi, tek dašak je sve bogatstvo njegovo; zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti.“ Ovdje je izrečena i izmoljena sveopća molitva čovječanstva, svakoga stvorenja ljudskoga i svakoga drugoga pod ovim nebom i na ovoj tvrdoj zemlji koja redovito podrhtava i kadno kada dobrano se osveti nama grešnim ljudima, jer je ne čuvamo. I vapi čovjek svome Bogu govoreći: Čemu i komu da se nadam?!
Unatoč svemu teškome, a u ovome svijetu nedovršenome, ipak je sva njegova nada u Bogu! Njemu ovaj molitelj upućuje svoju molitvu da ga izbavi od svih njegovih bezakonja, griješenja, te da ne dopusti da bude ruglo luđaku! Uporno šuti i usta ne otvara prema onome kako je Bog učinio. Moli ga da otkloni svoj bič od njega, jer izdiše pod težinom ruke Božje. Govori Bogu da on kaznama popravlja svakoga grešnog čovjeka rastačući mu sve njegovo najdraže poput moljca. Ta, svaki je čovjek tek dašak. Potom ga ponovno izravno moli: “Čuj, o Gospode, molitvu moju, vapaje mi poslušaj, na suze se moje ne ogluši! Jer u tebe ja sam došljak, pridošlica kao svi oci moji. Odvrati pogled od mene, da odahnem prije nego odem i više ne budem!“ Ovo “više ne budem“ valja shvatiti da više neće biti i postojati na ovome zemnome svijetu, nego će postojati tamo gdje je sam stekao svoje mjesto, a Bog je neizmjerno milosrdan jer daje mogućnost popravka u Čistilištu, a potom trajnog boravka u Nebu. Što se tiče sjećanja na pokojnike na ovome svijetu, ono postoji u određene skupine ljudi i bliže rodbine koja pamćenje prenosi s koljena na koljeno, ali i tome dođe kraj sjećanja i pamćenja na nekome udaljenome pokoljenju. To se događa čovjeku, ali to se ne može dogoditi Bogu, jer on sve pamti i sve zna u cjelini od početka do kraja.
don Ilija Drmić
