Svakako, hod Isusov po vodi bio je kao naš po zemlji. On nije uvijek, svakoga dana hodio po vodi, nego sam u ovoj prigodi koja je opisana, što znači da se ovdje radi o čudu, što ga je htio očitovati svojim učenicima i apostolima da stalno nose u svojoj svijesti Božju moć koja nadilazi sve stvorene zakonitosti u ovome svijetu.
Isus je “prisilio“ poslije umnažanja kruhova i ribica svoje učenike i svoje izabrane apostole da lađom preplove Genezaretsko jezero i da se nađu na drugoj obali. Marko navodi mjesto Betsaidu prema kojemu su se uputili (Mk 6,45), a Ivan spominje Kafarnaum (Iv 6,17). Zemljovidno nisu udaljeni previše jedan od drugoga, a može se reći da su priobalna mjesta.
On je još imao svojih nakana s narodom bilo liječenja bolesnih, bilo propovijedanja o Kraljevstvu nebeskom, te sve to dok mnoštvo svojih sljedbenika ne otpusti da idu svojim kućama. Kada je otpustio mnoštvo tih siromaha Božjih (anavim Jahve), uspeo se na goru da bude sam i da se pomoli, jer on se uvijek moli Ocu nebeskome u Duhu Svetome i prije svoga djelovanja, za vrijeme svoga djela i poslije svoga djelovanja. I tako se spustila i večer u toj samoći i molitvi.
Lađa udarana valovima i gonjena “protivnim vjetrom“ na kojoj su plovili učenici i apostoli na drugu stranu jezera (dugo 22 km, široko 13 km) već se udaljila “mnogo stadija“ (jedan stadij – stadium, stadion iznosi 185 m). Marko izvješćuje kako su se mučili veslajući zbog protivnoga vjetra (Mk 6,48), te došavši Isus blizu njih hodom po vodi, htjede ih mimoići i nastaviti dalje svoj hod po vodi. Isus se nakon molitve spustio do obale jezera, odnosno mora kako su ga znali zvati zbog veličine, i polagano krenuo za njima, i došao je k svojima na lađu o “četvrtoj noćnoj straži“, što znači oko tri sata poslije ponoći kada su već isplovili, kako piše Ivan, oko 25 do 30 stadija (Iv 6,19). Kada su ga učenici i apostoli ugledali na mjesečini i djelomice osvijetljena svjetlom svojih ribarskih lampiona, silno su se prestrašili i uz krikove govorili su da vide utvaru u to doba noći. Isus ih je utješio govoreći: “Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Čuvši te Isusove riječi, apostol Petar reče u izvjesnoj sumnji i dvojbi ako je uistinu Isus, neka mu zapovjedi da dođe on, prvak apostola Petar, k njemu, i to također po vodi. Isusov odgovor je bio vrlo kratak i posve jasan u zapovjednom načinu: Dođi!
Petar je izišao iz lađe i stao na vodu, te se uputio k Isusu hodeći po vodi. Dakle, unatoč svemu, s čvrstom vjerom u svoga Učitelja, i on je učinio nekoliko koraka hoda po vodi. No, kad je osjetio puhanje vjetra, poplašio se i počeo tonuti u vodu uza silne krikove i vapaje: “Gospodine, spasi me!“ Isus mu je pružio svoju božansku ruku, stisnuo je i povlačio ga k sebi iz vode govoreći mu: “Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Tada obojica s vode uđu u lađu hvatajući se i držeći se za ispružene ruke svih učenika i apostola. Utom je i vjetar utihnuo. Tada i Petar i svi ostali na lađi padnu ničice na koljena i iskažu svoje divljenje i vjeru ovim riječima: “Uistinu, ti si Sin Božji!“
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
