Mjesto nas uvelike određuje, pripadamo mu, htjeli ne htjeli. To se najjače očituje u božićno vrijeme. Zov prirode javi se u svima koji su otišli u „obećanu zemlju“ gdje se advent slavi blještavilom i gastronomskim delicijama. Ipak, ne prija srcu kao onaj u rodnom kraju gdje je izvanjsko u drugom planu, a molitva i djela milosrđa u središtu.
Među prvima u zavičaj stigao je odvjetnik Ivan iz Zagreba sa svojom Anicom te se od srca nasmijao očevoj dobrodošlici:
– Svi iđu tamo di svitluca, a ti odotud? Znam ja da ne voliš kad priviše zablišći oko tebe. Ma, čudim se nevisti, njoj to nije mrsko?
– E, moj dide – Anica prihvati šalu – zagrebački advent isprazni džepove, a ne napuni dušu. Meni više odgovara ovaj naš mirni.
Anica s godinama sve više voli rodni kraj. Doduše, drago joj je pokazati i dobru garderobu, ali prizna kako se i domaće žene lijepo i ukusno odijevaju:
– Duvanjke bi mogle na zagrebačku špicu – voli spomenuti pred prijateljicama ističući stasitost i ljepotu žena s kamena, ali i njihovu otvorenost životu koja ih čini vrsnim ženama.
– Ovo je privršilo svi sedam smrtni grija! – potiho će Anđa prateći kćer Veru dok iz auta iznosi odjeću, bunde i kapute, različite za svaki dan. Svi znaju Veru kao „moderušu“, tako je zazva did još u djetinjstvu, ali svi je znaju i kao veliku humanitarku. Veličina srca pokriva sve druge slabosti.
Manje i Jure dosta vremena provode u sušari, zagledaju obješene kobasice pa u kuću donesu miris na koji ukućani negoduju.
– Ko se dima ne nadimi, taj se mesa ne naide, nema šta pristavit u kupus! – Manje veselo provocira Anđu koja mu skida bundu i sklanja je daleko od nosa mlađih želeći im ugoditi, ali podržava ga u odluci da se na Badnjak u kuću unosi slama i na Božić kuha kiseli kupus:
– Eto vam drugi dani za ižinjavanje. Dok sam ja živ sviće će se žeći uz kupus i meso. To je naš običaj.
Ivan obilazi selo,voli objektivom zabilježiti pokoji zanimljiv kadar. Obradova ga prizor na Badnje jutro, gusta magla u debelom sloju zagrlila polje, a s uzvisine puca čist pogled na planinski krajobraz.
– Visine uvijek pružaju jasniju sliku, treba se penjati! – spočita sebi zadovoljno.
Zanimljive su Ivanu neke pojavnosti u božićnom slavlju. Učini mu se da modernizam i sveprisutna potreba za dokazivanjem naruši ljepotu božićnih susreta, ali pokušava razumjeti. Ta, i loše je posljedica traganja za dobrim. Božić dopusti svima da se razobliče pa što tko ima, to i daje.
Ali, Božić je više od običaja. To se najbolje osjeti na božićnim misama. Ivan jako voli zapjevati Božićnu pjesmu pučkim napjevom. Prisjeti se dragog susjeda Boće koji bi svojedobno sjedio do njega i ugodnim baritonom i pobožnim stavom pjevao na sav glas domaćom ikavicom. Ivanu su dojmljivo zvučale one riječi: „U sve vrime godišća, mir se svitu navišća; porođenje ditića od divice Marije“, ima nešto toplo u tom pučkom napjevu. Vrijedi prevaliti kilometre i zapjevati Božićnu pjesmu sa svojim pukom.
Vrijedi obići susjede i svečarskim glasom izgovoriti tradicijski božićni pozdrav: „Dobro vam došao Božić i Porođenje Isusovo!“, pa čuti odgovor „ i s tobom, Bog dao, zajedno!“
Sve su to male geste velikog značenja, griju dušu i hrane osjećaj pripadnosti, toliko potrebit i tako lijep.
Iva Bagarić/Tomislavcity