Dođu dani koji traže svjedočanstvo, bilo kakva retorika postane manjkava, suvišna.
Početkom rata brojni duvanjski mladići, mahom neuki, obukoše hrvatske uniforme, bila je to prirodna odluka utemeljena na čistom domoljublju.
Blagini stariji sinovi, iako su u načelu bili protiv rata, nisu ni trenutka dvojili.
– Pitat će vam se i „dite nakon diteta“ di ste bili kad je zatribalo – očitova se Blago teška srca.
Dakako, bilo je i onih koji su se hvalili domoljubljem, a svjedočili sebeljublje skrivajući se u sijenu po pojatama.
– Svoj ti poso! – tješila je muža mlada žena donoseći mu užinu u zamaskirani dio stare štale – ko će tvoju dicu ranit ako tebi štogod bude?
I dok je žena potajno hranila muža, selom se govorkalo o njezinoj jedrini:
– Ja bi se zaklela da je Maruša zbabna – usudi se glasno izreći njezina prva susjeda, a ostale joj se prikloniše, ubrzo i osvjedočiše. Naravno, nitko nije posumnjao u Marušino poštenje, ali u domoljublje njezina muža, jesu.
– Nemoj ti, da jadan nisi, koga namirno ubit, svačiju mater srce isto boli! – savjetovala je majka sina jedinca kad je polazio u rat – to je smrtni grij, moj Ivane!
– Kad zagusti, ti se potaći, sakrij se dok ne protutnji – šaptala je mlada supruga ispraćajući muža.
Drhtala su ženska srca opremajući u vojsku svoje voljene i ne sluteći snagu zla u kojem će čisto domoljublje biti prezreno i okaljano.
– Ibraga je svom Ramizu dao najboljeg konja kad je pristupio poglavniku – pričao je Dane vidno zabrinut što on ne može u vojsku.
– Meni kažu da sam slaba zdravlja, da čuvam kuću i staje – tješio se – Plemića torovi su potribni za uzdržavanje vojske. Naši najmenici se brinu za ajvan i imaju odrišene ruke kad vojska zatraži. Sve uredno plate. Sinoć je najmenik Jozo donio punu torbu kuna.
– Kažu da je rvacka vojska umivena i prisvučena – pričao je stari Juko motajući duhan u papirnati ćat – ali vidit ćemo kako će iznit rat? Pobjednici pišu povist. Kažu da u svačijoj ima laži, a laž priživi cili ljudski vik, nekad se razoputi, a nekad i nije ako nikoga nije briga?
Pripalivši cigar užarenim ugljenom s ognjišta, nastavi:
– Ima i partizanije po planini koliko oćeš. Spuste se u sela po noći i otimaju ranu pod izgovorom da su narodna vojska. Sve više momaka priginje k njima, imaju dosta curetina sa sobom, tutanj je tu, moj brate! Mlađariji odgovara sloboda, ne zaziru ni od Boga ni od čovika, a partija im obećava brda i doline kad rat završi.
– Ljudi moji! – očitova se i Jaga naivno – triba svakog razumit. Kum Jovo je uvik govorio da je za kralja i otadžbinu. Svak svojim nabliduje, ja to razumim.
– Neka je! – odrješito će Dane – onda ni nama niko ne triba branit da volim svoje. Titina vojska se fali poštenjem, a čini zlo, ubija svećenike i pljačka crkve. Otvoreno poziva na otimačinu i još se tim ponosi. Šta je to, nego sotona dok udara na Crkvu? Zna da je ona žila kucavica rvackog naroda.
– Ko zna šta će prilike donit? Rat u čoviku oslobodi zvir, još kad je kakve nakaradne prirode, ih? – razglabao je Blago – more zlo svašta, njegovo je vrime, uzeolo je ba – ma.
– Ja ne smim ništa kazat – Cvita će ponizno – moj Ante stao uz bezbožnike, a uvik nešto bistrio i tražio pravdu. E, ima li je bez Boga, ne znam ni sama? Po mojoj računici – nema, ali ko će to kazat usijanoj glavi.
– Sačuvaj nas, Bože! – prozbori Kosa zagledana u usnulo dijete.
Iva Bagarić/Tomislavcity
