Antin plan se ostvario. Doveo je Kosu, nije ju puno trebao nagovarati. Zagledana u Cvitina jedinka pristala je na neobičnu prosidbu:
– Kose, oćeš li biti nevista mojoj materi!
– Drage volje, Ante! – pristala je ne mareći za običajna i vjerska pravila. Nepromišljeno je krenula za Antom u mrkli mrak.
– Nisam ti ja, Kose, ništa obećo, samo sam doveo materi nevistu, to je tila. I selo će dobit svoje? Ne će se oni šprdat s menom. Ja sam isprid nji dva ljudska vika? – mrmljao je povrijeđeno sebi u bradu pogledajući kroz prozorčić male sobice u koju je uveo Kosu.
Kosa je stidljivo sjedila na drvenom krevetu i meškoljila se na slamarici što je šuškala pri dodiru. Na trenutak se posrami pred slikom svetog Jure što je nakrivljena visjela na zidu. Kao da joj srce probode ono koplje kojim je sveti Jure ubijao zmaja ognjenog. Kosa naglo okrenu glavu i zagleda se u drvene grede u kojima se nazirala crvotočina. Sjeti se žena koje su donoseći djecu doktoru spominjale kako njome posipaju crvenilo na dječjoj koži. Prisjeti se i doktora koji je vrtio glavom na tu pojavnost govoreći:
– Teško je siromaštvo, a još teže neznanje.
Kosa je okusila gradski život, a otkad se Ante k njoj zavraća, ponadala mu se iznova, često je spominjao kako će otići iz sela.
Dok je sjedila na krevetu očekujući voljenog mladića da joj se pridruži, Kosa odbaci sram, zavuče se pod vuneni pokrivač i pokri se po glavi, iščekujući…
Ante je dvojio. Njegov plan je bio privesti Kosu po noći i udovoljiti majčinoj želji, dovesti joj domaću curu za nevistu. Onda će on svojim putem? Sve je već zapisao, ne želi on Kosi staviti na put tešku granu, nije cura kriva?
Osluškujući Kosino uzbuđeno disanje ispod vunenog pokrivača, ne odoli probuđenoj želji. Donesena odluka rasprši se u trenu kao i onda kad je na Veliki petak krišom jeo slaninu i zagrcnuo se pred majčinim pogledom. Taj pogled nikako ne može zaboraviti, a ni majčine riječi:
– Dobro ti u tebi ne volim sebe. Isti si moj rod, uvik će ti guzica zapovidat glavi.
Odbaci Ante sjećanja i zavuče se u Kosin zagrljaj. Ljubav ga na trenutak preobrazi u pitomo biće. Pomisli kako mu majka ima pravo. Život s mladom, lijepom ženom je obećavao. Mogao se zamisliti u ulozi dobra muža koji ore zemlju i kleše kamen dok oko njega trčkara čopor zdrave bosonoge dječice. Na trenutak je sveti Jure ranio zvijer u njemu, ali samo na trenutak?
Vrag je ipak tražio, i dobio svoje. U gluho doba noći, dok je Kosa spavala s osmijehom na licu, razbarušene kose po vezenom jastuku, Ante oprezno ustade iz kreveta.
Izvuče odnekud vojnički ruksak, onaj u kojem mu je otac Jandre krijumčario duhan. U mraku napipa izuvenu obuću. Hodao je tiho po maloj sobici, osluškivao, tražio u unutarnjem džepu napisanu poruku, oprezno je zavuče pod zahrđali metalni okvir i namjesti sliku.
– Kad pročitaju cedulu, sve će znati– pomisli.
Onda još jednom pogleda prema obljubljenoj ženi osjećajući grižnju savjesti, ali i vražji poriv kojeg je hranila želja za osvetom; nekome, svima, ni sam ne zna kome točno?
– Eto vam vaše selo! Eto vam vaši običaji! Eto vam vaše domaće cure! Vi ćete meni govorit da sam zastranio? Ante zna kud će i kojim će putom!
Stenjao je kao ranjena zvijer otvarajući krakun na kućnim vratima dok je nešto u njemu vrištalo, tjeralo ga u novo, nepoznato, tjeralo ga u noć. I s gorčinom u duši zakorači u njezinu mrklinu.
Iva Bagarić/Tomislavcity
