Strah ulazi na velika vrata među ljude, oni mu to dopuštaju, poglavito kad im zatreba u čuvanju vlasti. Poželjan je saveznik moćnika, a to što nije human, koga briga?
Brojne su nehumane odluke provodili moćnici totalitarnih režima odijevajući se licemjerjem kao glavnim oružjem u društvu vladajućih.
Plemići su bili cijenjena obitelj, veliki domoljubi. U presudnom trenutku jedan od Plemića je obukao drugačije boje i rođaci su se našli na suprotstavljenim stranama. Poslije rata Jaga se bojala spominjati sinove koji su nestali na Križnom putu, a jetrva joj Cvita se ustručavala spomenuti svog sina jer je bio na strani pobjednika koji su prezirali hrvatstvo.
U svojoj ograničenosti vladajući su tada poražene proglasili zločincima, proveli tu odluku kroz zakone i zabranili njihov spomen. Služeći se zastrašivanjem prezreli su istinu, iako se zna da nas samo ona može osloboditi zabluda prošlosti.
– Šuti, šuti, moj sinko! – Jaga se plašila i zidova kad bi djeca upitala za očeve – o njima se ne smi govorit? Jadna vakta, Gospe moja, u kojem se mater boji spominjat dicu i dica ne smiju upitat za očeve, a istina vapi u nebo?
– Ne će vako zadugo, istina će izać na vidilo. Naša je povist puna mučenika, ali i dobra koje dolazi po njima. Triba molit i za oči koje vide, Jage! – Blago bi na svoj način motrio zbilju unoseći među djecu mir i ulijevajući nadu.
U tom mraku međuljudskih odnosa, zabranjenih istina i velikih obmana, dogodilo nešto lijepo i veliko.
Kako Bog uvijek obećava dobro svom narodu, Crkva je te poslijeratne godine najavila opći oprost za umrle. Župnici su tu vijest oglasili s oltara, a umorni puk ju je prihvatio svim srcem. Rijeka vjernika iz Brižana i Dočana slijevala se u baziliku, ponizno molila na odluku Svetog Oca pape, ispovijedala i skrušeno vršila pokoru za grijehe.
– Naša je pomoć u Bogu, nema veće. Moje su brige manje sad kad sam izmolila oprost za svoje sinove – šaptala je Jaga svojoj rodici Ruži. Znala je da i ona moli za braću bačenu u jamu iznad sela.
– Sam Bog zna koliko smo propatili? Molitva i zaviti su nas ostavili u pameti, ali uvik nam u glavi di su im duše, vape li u čistilišću za spasom? – i Ruža je imala potrebu olakšati dušu.
Po iskrenoj molitvi i Božjem milosrđu izlio se mir na ponizne molitelje. Vraćali su se kućama puni tihog blaženstva i poniznosti. Taj dan Jaga i Ruža su, prolazeći pokraj pravoslavnog groblja, ugledale Desu, svima poznatu ženu koja je često plakala na grobu svoje kćeri, ubijene u ratu. Svi su znali za taj zločin i osudili ga, ali nikad nitko nije učinio korak što ga tog dana učiniše njih dvije.
Pomirene s Bogom i ispunjene Božjom ljubavi osjetile su potrebu prići tužnoj majci, podijeliti s njom suze i tišinu.
Pričalo se o tom događaju tih dana, više nego o općem oprostu. Jedni su te korake odobravali, a drugi osuđivali razotkrivajući osobnu vjeru i ljubav. Jaga je hrabro svjedočila:
– Site smo se naplakale i zajedno izmolile Virovanje, pridale pokoj svima koji su stradali u ratu. S mene je spao neki teret, ositila sam lašćinu. Stotinu sam puta tuda prošla i nikad mi nije na um palo prići Desi i razumiti njezinu tugu, uvik mi se moja činila većom, a svačiju mater srce isto boli!
Osjetila se tih dana ljepota Božje ljubavi i snaga oprosta, očitovala se u malim koracima. Zašto ih je tako teško učiniti?
Iva Bagarić/Tomislavcity
