Promjene su opća pojavnost vidljiva na svakom koraku i svim razinama. Često su to novine kojima se naučeno jednostavno zakomplicira, poglavito kod vremešnijeg svijeta.
– Uvik nešto nanovo – ljuti se did Jozo kad dolazi po mirovinu u banku – nije lektronika za moju glavu. Otkad ste uveli ove listiće s brojevim, ja se slabije snalazim.
– Gospodine, trebate pratnju – obrati mu se uljudno mlada službenica na što se Jozo smrtno uvrijedi.
– Di mi je pratnja? Nisam ja Tito! – odbrusi skupljajući novčanice što su mu ispadale iz ruku.
Istoga dana, vidno uzrujan, odlučio je otići k doktoru provjeriti tlak. Na bolničkom hodniku susrete rodicu Jelu koja mu se glasno požali:
– Šta je ovo, moj rodijače? Sve pritumbano, isprimišćano, zanovetno? – prosvjedovala je vrteći se oko sebe.
– Štaš mi pričat, sad me je to gonilo u banci – Jozo jedva dočeka olakšati dušu.
– Ja sam banku pripustila sinu – saopći Jela s olakšanjem – otkad god triba pritiskat prstom po onom televizoriću, ne usudim se blizu.
– Ovaj novi ustroj ne vodi računa o starijem svitu, koda nas ni Bog nije dao? Ne znaju da se kvaliteta društva miri po odnosu prema starcima? – Jozo je naglas izgovorio sve ono što mu se motalo po glavi na putu od banke do bolnice.
– Asle ti je neko stao na žulj? – priupita Jela i nastavi ne tražeći odgovor – ili smo baš neznani ili nas je vrime prigazilo? Ja ima po sata tražim svog doktura i ne mogu ovarisat na njegova vrata, a ne bi zapitkivala, nisam slutava?
– Izgleda da jesi, rodice – Jozo se kiselo nasmija, kao da mu je prijalo tuđe neznanje, bi mu malo lakše.
Domalo su oboje uronili u mirniji razgovor sklonivši se u stranu. Bili su i manje kritični prema novinama priznajući kako dosta toga ide nabolje i kako ima uljudnog mladog svita te kako se treba pomiriti sa starenjem. Naravno, razum uvijek prihvati kritiku poslije prve buntovne reakcije, tipične za ljudsku taštinu.
– Baš mi drago što sam te intrala – spomenu Jela spremna krenuti u potragu za traženom ordinacijom:
– Vako smo se vaktile viđali po bolnici pa siti napričali čekajuć red. Meni nije bilo mrsko kad bi zakasnila na đački autobus, ostala bi do radničkog u tri. Davno je to bilo – uzdahnu pa pojasni:
– Danas sam odredila povirit dokturu, nisam odavno dolazila. Bila sam ojutra u zave, taki je moj običaj kad sama dođem u grad. Nas dvi se lipo gledamo. Onda sam došla vamo i sve mi se izokrenulo, ne znam di ću?
– Morat ćeš se raspitat di je tvoj doktur – posavjetova je rođak – upitaj kakvu bolničarku?
– Ne ću svakog pitat! Zamirit će mi – odlučno će Jela pa doda povjerljivo – ima ovde jedna naša, valja cilom selu. Tražim je, a nikako na nju naleventat. Ona će meni najbolje rastumačit di ću uzet karton, di je doktur? Nju mi nije mrsko ni dvaput priupitat, nekako mi od prve ne bude sve jasno?
– Ih, rodice, ista nam je dijagnoza – pomirljivo će Jozo zadovoljan što nije sam s takvim problemom.
– Evo je! – odjednom povika Jela ozarena lica – koda je iz torbe baci, a samo sam jednom spomenula svetom Anti.
U isti tren ljubazna sestra priđe k poznanicima u želji da im pomogne.
– Di ću dignut karton? – Jela je zaleti s pitanjem.
– Jesi li odabrala obiteljskog liječnika? – upita je sestra.
– Nisam ti dolazila od korone, nije me ništa vrlo bolilo – hvalisavo će Jela.
– Kod koga si dosad bila? – i ovo jednostavno pitanje vezano uz obiteljskog doktora iznova zbuni Jelu pa ona odgovori:
– Kod zave!
Jozo prepozna prikriveni osmijeh na licu susretljive sestre pa potapša rodicu po ramenu:
– Triba i tebi pratnja, rodice!
– Ama, jezik brži od pameti – zasmija se Jela zadovoljna što je srela onu koja će riješiti sve njezine dvojbe.
Iva Bagarić/Tomislavcity
