Ante je osjećao grižnju savjesti jer se često sukobio s ocem Jandrom prije njegove smrti. Još ga prati onaj pogled pun očinske ljubavi i posljednje mu riječi:
– Ante, nemoj Boga izdati?
Nije Ante ništa obećao, nije mu mogao lagati, ali ga je progonila ona zadnja suza što se otisnu iz očeva oka prije nego što izdahnu. Nosio je na duši teret očevih riječi i liječio ga u razgovoru sa stricem Blagom.
Blago se upravo spremao izvaditi stožinu na guvnu kad mu je prišao.
– Striče, ja ću ti pomoć! – ponudi se – nije lako iščupat stožinu koju je ćaća posadio.
– Pokoj mu duši! – sjetno će Blago – Jandre je znao udariti kako triba. Njegova se stožina nikad nije klimala. Ove godine je popušćala u trećem vršaju. Mora da mu je snaga patisala, a nije tio priznat.
– Meni je reko da mu se ne mili radit? – prizna Ante – onog dana kad sam mu govorio o Kominterni. Posiklo ga!
– E, moj Ante, i ne posiklo? Plemići su se samo Bogu klanjali. Teško je ocu kad ga izda vlastiti porod, priviše je. Ja ni sad ne virujem da si ti prigeo uz bezbožnike, računam da te samo mladost ponila? A mladost – ludost?
– Nije ludost, striče! – odlučno će Ante – okusio sam život u gradu, lipši je od ovog našeg stotinu puta. A ujak mi ga obećava, stao sam uza nj.
– Nije ti ujak prijatelj kad te potiče da pogaziš ćaćin odgoj i materino svitovanje, sram ga bilo! – ljutio se Blago – ne vidi on dalje od nosa, a triba gledat unaprid, mislit na dicu svoje dice. Moj bratiću, ne priziri ruku koja te odranila. Pokazat će vrime, ono razdvoji žito od kukolja.
Blago je korio mladog nećaka koji se nije dao uvjeriti u suprotno. Kao da mu je godila očeva smrt, osjećao je nekakvu neobzirnu slobodu. Nije mario ni za majčine savjete:
– Moj Ante, tebe su zaludile gradske cure i prtena odića. Poslušaj mater pa oženi našu, privrnut ćeš tu ludu priču.
Anti se uistinu sviđala jedna Dalmatinka čiji je otac bio ugledni član partije i dobar ujakov prijatelj. Godila mu je pomisao da se ne veže crkvenim vjenčanjem, ta vjera ga samo sputava, ona je „opijum za narod“, kako mu rekoše.
Sve više se sukobio i s buntovnim Danom koji je bio pobornik pravaške politike, a i Ivanom, sljedbenikom Stjepana Radića, koji je proklamirao krilaticu: „Vjera u Boga i seljačka sloga!“
– Ja vam u Boga ne virujem, meni je partija i otac i majka, i Bog! – hulio je u svojoj zaluđenosti.
– U svačijoj kući ima po jedan izrod – tješila je Cvitu jetrva Jaga dajući zadovoljštinu i osobnoj taštini- il se rodi ili se dovede?
Blagi su klonule ruke poslije razgovora s Antom. Zagledao je rasklimanu stožinu, mogla se lako srušiti na zemlju. Sjećanje na brata Jandru probudi u Blagi duboke emocije. Diže malj iz sve snage i udari u stožinu s namjerom da je ne sruši, nego učvrsti; za inat, za ljubav, za vjeru.
Stožina utonu u dubinu, nađe oslonac uz kamen žestac i ostade uspravna i čvrsta na Plemića guvnu.
Iva Bagarić/Tomislavcity
