Osvanulo je tmurno proljetno jutro u Velikom tjednu slično raspoloženju ljudi u tom ratnom vremenu, tama je gospodarila i nebom i zemljom.
– Cilo jutro mi igra livo oko, još mi u san došle duboke brazde, a ne volim sanjat oranje, ne će mi nešto bit drago?
– Ne volim ni ja kad se nadovida – prijekorno će Iko ženi Luci – muke ti bit nedrago kad svaki dan u selo dođe crni glas, sve jedan za drugim; pobijeni ljudi u planini, srušena crkva, progon svećenika, pritvaranja, mučenja po zatvoru, zlodila kakva se ne pamte?
– I ja sam klapila kako mi izvadiše zdrav zub, kokad ću se nadešperat? – prebirući krunicu u rukama i baba Zorka se zaustavi na trećoj zdravomariji i ispriča što je imala pa poluglasno nastavi moliti u istom tonu.
Ubrzo su Luca i Iko, čuvši zvuk motora, zagledali prema Plemića kućama. Nisu ništa govorili babi koja u korizmi često moli krunice, a petke žežinja, uzme samo malo kruha na podne.
Iko se zabrinuto zaputi kumovima, a Luca je potišteno pratila zbivanja kad su dva vojnika stigli pred Blaginu kuću. Skupljala je s plota nove vunene bičve, ispletene za uskrsni prislak.
Upravo kad je munja zaparala tmurno nebo, prolomi se krik iz Blagine kuće. Bio je to bolan jauk mlade neviste kad je čula tužnu vijest o smrti muža Jure.
– Meni je se kazivalo! – reče Luca kad Iko potvrdi glas o Jurinoj pogibiji kod Zagreba.
– Kumi Jagi zašla svist, a Blago se okamenio, ne da mu se rič izustit, teškoća je to velika, ne daj se, Bože, razumit – i Iko je bio vidno potresen.
Vijest se brzo proširila selom pa su susjedi pristizali k Plemića kućama.
– Ovo je peti iz sela od Božića – savijajući cigar duhana prozbori vremešni Juko – vidiš, za Juru su došli kazat, za ostale nisu, samo se pronese glas od usta do usta pa ne znaš je li istina ili nije. Svit živi u nadi pa ne biluži u maticu umrli, nije lako neukopana prikrižit?
– Ljudi, popijte rakiju za pokoj bratove duše – Dane je nudio muškarce – Jure je bio konjušar, ubio ga konj pri potkivanju. Brat Ante je bio uza nj i zna di je zakopan pa, kad rat svrši, prinit ćemo …
Danine riječi su gubile snagu kao i koraci koji su postajali sve nesigurniji, ali on se trudio biti hrabar, Blago nije. Klonuo je, obnemogao i shrvan sjedio na tronošcu tupa pogleda.
– Evo moga Velikoga petka! – plačno će Jaga čim je došla k svijesti – slutilo je moje srce, odavno.
Žene su bile uz Jagu, suosjećale s njom, plakale i tješile je, a onda se pridružile molitvi koju je započeo pobožni susjed Pere, on je uvijek molio krunicu kod pokojnika. Kad molitva završi, Jaga nastavi kontati svoju muku:
– Gospe moja, ti si svog mrtvog sina u krilo primila, a ja svog ne mogu ni vidit, ni ukopat. Šta nam rat donese? U crno nas zavi i sirotinjom učini, a moj Jure bio dobra duša, mrava ne bi zgazio…
– Svoj križ se mora nosit – Blago je ovaj put tješio Jagu – mi virujemo u Uskrsnuće.
Na ove riječi brojni su se rasplakali dajući oduška zatomljenoj boli za mladićima koji su ginuli na bojišnici, ali i civilima koji su mučki ubijani iz čiste mržnje prema naciji i vjeri na koju se sruči ljaga boljševičke politike. Bio je to početak križnog puta na kojem su brojni ponijeli križ patnje, progona i zlostavljanja. Umirali su neopremljeni i neoplakani, bez obreda ukopa, bez grobišta. Ta bol dugo je tražila svoj smiraj i našla ga u prihvaćanju križa.
