Tebi, duvanjska ljepotice
Tamjanom i mirisom posebnosti opet si nas sebi namamila.
Pokraj Bukovca natiskani i tvoga Sina gladni.
Pod kupolom si obgrlila svoju dječicu pa ih čekaš da ti odgovore na najteže:
Jesi li ljepša ti, nebo iznad tebe ili polje koje čuvaš?
I nisi kriva što ljepotom nadvisuješ beskrajnost tornjeva i aleje zvonika.
Nismo krivi ni mi što te gordo hiperbolama kitimo.
Niti što nam samo tvoje zvono srcima zvoni. Jer mi te objektivno pristrano volimo.
Al’ su krive one, zlatne i žuljave čarobnice davno usnulih neimara.
Bijel si oblak isklesan dlijetom njihovog oduševljenja, tek da tvojom nestvarnošću skrate put do Visine. Tebe, duvanjsku Notre-Dame, ostaviše nama i pastirima.
Ljubomorno stražarimo grleći ti žestac i broncu. Pa se još zadovoljno smješkamo.
Ne jer si najljepša ili Notre-Dame.
Već što si, ljepotico, naša.
Marko Pašalić/Tomislavcity
