– Svite moj! Što su Dalmatinci ludi za balunom, to se ne umi kazat? – pričao je majstor Iko u večernjem sijelu kako bi skrenuo priču s Ante i Kose. Došašće je unijelo klicu dobra u seosku običnost.
– Je li to neka rađa ili besposlica? – radoznalo će njegova Luca.
– Naš svit bi to ubrojio u besposlicu, a njima je to na prvom mistu.
Dok su muškarci razglabali o novoj igri, žene su se iščuđavale, oglasi se najhrabrija:
– Kažeš, letaju za balunom? Nako, bez potribe? Jesu li dobro sastavili u glavi? E, ne bi ga meni leto uprazno, ne zvala se ja Genga.
Ljudi se nisu obazirali na Gengino prigovaranje, oni su već ponešto znali o nogometu dok su žene svaku vrstu igre poimale kao besposlicu. Djeci se igra donekle dopuštala, a odraslim muškarcima se ta sklonost pripisivala kao velika mana.
– Ako ti je do bisa, cipaj drva, sici rakite i pravi metle, pleti krošnje, krtočiće i sepete, teši prakljače i kudilje, diljaj kašike i vrtena, krči kamen, diži pozide… Kud ćeš u skaku kod sto poslova?
Dok je Genga kontala, ostale žene su klimanjem odobravale njezinu retoriku, ali i pristojno slušale Iku kad nastavi:
– Ajduk, tako su nadili ime klubu. Vidiš, ajduci su naši, a njiovi uskoci. Nisu se posubitali u svoje, već u naše, i Mijat i Andrijica su bili dika od ljudi? Snaga je u primorje oduvik dolazila iza planine.
– Kako se broje punti? Jesu li na konje ko u „prstenu“? – radoznalo upita Blago.
– Punti su golovi. Kad lopta uleti u mrežu, računa se gol.
– Ko je gol? – zblazni se Jaga naivno pa, kao junakinja večeri, nasmija prisutne – kakva je to igra u kojoj se slavi golotinja!
– Ko će to ženom razoputit? – Martin odmahnu rukom i nastavi:
– To je ona igra o kojoj je pričo naš Fabijan kad je došo iz pratarske škole u Austriji. Tog su lita klapci s njim letali za pravom loptom što je donese u kuferu s knjigama. Ćaća se ponosio njegovim znanjem, a mater mu se naveliko zabrinula, poplašila se da mu škola nije pamet pomutila pa, ko bez duše skapava po polju rabitnim danom i druži se s drčinom. „Ne triba nikog slat u svit po znanje, vrati se neznaniji“, tako govorila.
Martin u predahu otvori sjajnu izrezbarenu kutiju, savi u ćat cigar duvana pa nastavi:
– Kasnije smo se svi igrali tako; s krmetijim mišurkom, s klupkom vune, s uvezanim rutom, svakako smo pravili loptu, ali nijedna nije bila duga vika, raspane se brzo, iako smo za njom letali bosi boscati, žalili i bičve, i opanke…
– Manitašćina je svitu uvik bila u glavi – iz prikrajka će baba Zorka – mora iz mlada tila izdimit bis, ne da krv mira.
– E, u toj igri se ne smiš pobit, niti kome štogod opsovat – Iko je ponosno tumačio nogometna pravila.
– Onda valja svega! – Luca podrža muža – šta ima lipše od lipe igre? Dobro si ti to sve upamtio, moj Iko, kokad si veleznan.
– Moja Luce, moram znat oću – neću, o tom se dolika priča od jutra do mraka. Digod mi i dodiju, ali ne smeću.
– Ja se u toj igri ne bi dugo zapeo! – prizna Martin – meni duša lanut. A nije mi se mrsko ni pomarisat. Nek se zna ko je jači.
Iva Bagarić/Tomislavcity
