Crno – bijela slika obilježila je odrastanje brojnih naraštaja. U tim bojama je većina naših uspomena.
Tako Manje, koji nije ni znao za osobni hendikep neraspoznavanja boja, zna reći:
– U mene je sve crno – bilo. S te dvi boje svagdi si prispio – onda začini narodnom – „šareno je i budali drago!“
Budući da su mu ukazali na poremećaj zvani daltonizam, Manje se ne osjeća zakinutim. Kad se razgovara o bojama, on spomene kako je Hajdukovac i voli bilu boju. Razlog tomu je i stan u Splitu u koji Manje ponekad voli doći. S namjerom da razveseli Anđu, voli zapjevati „klada umren umotan u bilo“. Uvijek mu to uspije, Anđa ga kroz smijeh zagonetno pogleda i priupita:
– Šta ti vidiš na ljudima kad ne raspoznaješ boje?
– Vidim kako je svit smrknut i ponećen – spremno plasira odgovor – nekakva se tmana uvukla u ljude, triba to rastrat s nečim iznutra.
Manjine šale su često obojane istinom, svojevrsni su pokretač jutarnjih razgovora. Iako vidi samo blijede nijanse, veselim duhom razbija sivilo, kao i tog jutra kad se razgovaralo o bojama.
Budući da Jure ima kuću u Zagrebu, oduvijek voli plavu, omiljena je i cijeloj obitelji, kao da im je usađena u gene. Svi u kući navijaju za Dinamo. I fasada im je u svijetloplavim tonovima, čak i Jurin stari mercedes je plave boje. I njegova Mara voli plavu, ali tamnije nijanse:
– Meni najbolje odgovara zagasito plavo, teget – spominje pred kćerima i nevjestama kad je pitaju što će joj kupiti – nek je suknja zagasita, a košulja more bit neboplavna, ja tako volim.
– Meni nije mrska ni kafena suknja s mavijastom košuljom, te se dvi ljube – očituje se i Anđa pred svojima – ali ne bi na se metnula maveno ni kajganasto, da mi plate?
Vera, koja prati modu, poznaje stil domaćih žena i voli ga komentirati:
– Nije loša ta vaša decentnost, klasika uvijek prolazi – potom zabilježi u notes arhaične nazive boja s pojašnjenjem: mavijasta – bež, mavena – ciklama roza, kajganasta – žuta…
– Ne smi se čovik nikad zaklet? – Jure tog jutra u opušteni razgovor unese ozbiljni ton – ja crvenu nikad nisam volio, a ima nekoliko veselim joj se „ko ozebo suncu“.
– Donese vrime – Manje prihvati znajući o čemu se radi.
– Crvena je mučenička – ne suzdrža se Mara komentirati – na Stipanjdan su fratri bili obučeni u crvene misnice.
Znale su i Anđa i Mara o čemu kumovi zbore. Već neko vrijeme, poslije zajedničke jutarnje kave imaju uobičajeni ritual:
– Poglednider! – Jure laktom dotakne Maru jer je ona bila najvještija u elektroničkom pretraživanju.
– Nisu moji prsti za te stvari – branio se – slabo se to pomiče, ja sam mislio da će sve pocrljenit u misec dana? – pomalo skeptično je zagledao popis žrtava Drugog svjetskog rata iz općine i brojio crveno obojana imena, tj. uplaćene križeve.
Naime, njih je oduševila inicijativa za podizanje križeva žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća na Groblju mira na Bilima. Među prvima su uplatili za svoje nestale.
– Njiova je žrtva bila velika, a prilike tako donile da su ostali skoro zaboravljeni – Mara je posebno osjetljiva na spomen stradalih u tom vremenu:
– I ja sam mislila da će svit jedva dočekat? – Anđa poprati upitno – šta je se para u vitar bacilo ovi dana, mogli su se pozlatit?
– Ne triba svitu zamirit, nije svakom zgodno? – očitova se iznova Marino razumijevanja.
– Da je spomenut Veri da povede kakvu akciju s našim po svitu, ja računam da bi se mnogi ozvali? – Manji sinu ideja koju potiho izloži društvu.
– Viruj da bi to bilo pametno – prihvati Jure – triba sve poduzet da se zadano ostvari.
– Volila bi doživit dan kad će se za nji reć misa na jednom mistu. Nema duše koja nije zaslužila spomen i ime na križu, a naša je zadaća molit Boga za svoje didove – zborila je Mara osjećajući zadovoljštinu kad se god spominju žrtve križnoga puta.
Iva Bagarić/Tomislavcity
