Ante je planirao odlazak od kuće k ujaku u Dalmaciju. Zbog političkih uvjerenja i javnog odreknuća od vjere, osjećao je prijezir domaćeg svijete. Ni rođena majka ga nije podržavala, nego otvoreno negodovala:
– Poćuti kad ti govorim! Oženi našu curu, izlapit će ti iz glave ludost kojom se dičiš, glavo nesritna!
Upravo tih dana u selo se vratila Kosa, djevojka koja je bila služavka kod starog doktora u gradu. Izgubila je službu zbog doktorove smrti. Kosa, koju tako zazvaše u djetinjstvu zbog guste crne kose, vrati se u selo bez marame na glavi, s raspuštenom dugom kosom u tankoj šarenoj haljini naglašena struka i cipelama s niskom potpeticom, kakve su nosile samo imućne gradske žene.
– Di si taka prispila? – zakuka joj majka – nije ta odića za sela! Nijedna naša cura ne oda gola perčina! Šta će svit reć kad gologlava prođeš selom?
– „Ne da se siromaku sitno samlit!“- pomirljivo prozbori Kosin otac razočaran gubitkom plaćene službe.
I Kosi je bilo žao zbog povratka u selo, ali nije zdvajala. Prijali su joj zavidni pogledi seoskih djevojaka i vragolasta namigivanja obijesnih mladića. Kosa je uzdignute glave prolazila selom, kočopereći se u tankoj haljini ispod koje se naziralo bujno tijelo mlade djevojke. Na zabezeknute poglede seoskih baba samo bi rukom zabacila raspletenu kosu i sitnim korakom probirala ravniji teren pazeći na cipele.
– Lipa, brte, triba pravo reć! – pohvali je Cvita komušajući kukuruz sa ženama.
– Lipa, ali mimosvit? – začini Jaga pa oljušteni klip baci u čisto zrnje.
– Evo, šta ti je napast? – nasmija se grleno – s pameti te skine?
Smijale su se žene tog jesenskog dana, komušanje kukuruza bio je jedan od lakših poslova. Smješkao se i Ante grizući slamku iza plasta. I on je zagledao Kosu iz prikrajka pa skova đavolski plan.
– „Ugodit ću“ i materi i selu. Znat će oni ko je Ante?
Ubrzo se selom šuškalo:
– Ante Plemića sili s Kosom. Viđaju se u sri bila dana po kukuruzišću, smiju se i zagrljeni side uz potok.
– Ne će im prodobrit, poslušajte šta vam kažem! Ko nema stida, nema ni obraza! – Jaga je negodovala pred jetrvom Cvitom koja stade u sinovu obranu.
– Ja sam Boga molila da se zagleda u našu curu. Nemoj mi Jage na muku pristajat. Volila bi da je sutra privede, svakako se nema koga ustručavat, sestre mu otišle za svojom srićom, a meni će ugodit, samo nek se krstom krsti.
– Bože daj! – uzdahnu strina Jaga – grijota mu je izigrat curu na komšiluku. Niko ti u nju ne će pogledat ako je Ante izneviri?
Nitko nije bio sretniji od Cvite kad jedne večeri Ante dovede Kosu, bez ikakve pratnje i mimo ustaljenih običaja.
– Evo ti nevista, majko! – obrati se nekako oholo majci koja s olakšanjem primi rado čekanu vijest. Nije prigovarala zbog prekršenih običaja, zbog nepune godine od Jandrine smrti. Bila je sigurna da će Ante ostati u selu sa svojom ženom i živit ko i ostali svit. Nije se bunila kad joj ne dopusti pozvati stričevu obitelj da se bar popije rakija i nazdravi po običaju.
– Pusti kraju! Meni običaji ništa ne znače. Ni Kosini ne znaju da im se ćer umakla. Bit će sutra selu priče?
Kosa se samo smješkala, onako kad se „ne vidi dalje od nosa“, a misliš da je cijeli svijet tvoj. Nespretno je popravljala nabore na platnenoj haljini i pogledom odobravala Antino pametovanje. Svojim ponašanjem potvrdila je izreku, „ljubav je slijepa.“
Iva Bagarić/Tomislavcity
