Udala se Zorka za Martina, gazdinskog momka nakrivljenog nosa. Skupilo se u „kolo“ mnoštvo svijeta, došli su momci i cure i iz susjednih sela, bilo je to „vrime zamiračine“ i šansa za pokazivanje i moguću udaju. Uhvatilo se veliko kolo ispred kuće, prilika za dobre pjevače o kojima se govorilo u mjestu. Tako stasiti Mate zapjeva u igri tarabana. „Ženit ću se i ja ove zime – svak se ljubi, a ja nemam s kime.“
Iako su se osjećaji prikrivali, mogli su se čuti i otvoreni izljevi nježnosti u napjevima. Pjesma je sve dopuštala. Nije nitko zamjerio ni crnookoj Kati kad je zapjevala „Ljubila bi’ a mater mi brani – dođi dragi da budemo sami.“
– Čija je ono, lipo ti priuzima? – provirivala je Martinova mater čekujući svatove i penjući se na prste da vidi kolo, okliza se na snijegu i pade kolika je duga i široka, „k’o nebesko vrime“.
– Napila se svekrva! – povika tetka Kata, uživajući u prilici da „zalipari“ nevisti jer joj se dobro zajmila.
– Jadna ti sam što se ubi – govorila je svekrva sama za sebe jer je nitko nije previše doživljavao budući da je netko glasno povikao:
– Eto svatova! – a vijest se prenosila od usta do usta .- Iđu svatovi! ‘Ko je prasvatica? Triba iznit’ štogod na barjak! Di je svekrva? – a svekrva je sve to slušala držeći se za leđa i jedva koracajući ušla u kuću.
Došli su svatovi. Barjaktar je nosio zastavu na kićenje, nije bila razvijena niti je s njom mahao, nije ona bila draga ovom svijetu čiji zdravi duh nije mogao voljeti državu u kojoj je zabranjeno njegovo hrvatsko domoljublje, ali?? Znali su je mladići nekad okrenuti na suprotnu stranu, pa bi to platili zatvorom. Jaka želja za crven – bijelim- plavim barjakom ponuka Martinova strica na tihi monolog:
– Bože moj, ‘oću li ja ikad dočekat’ da crljena bude brdu? Ne bi žalio umrt’? Još kad bi se crvenoj zvizdurini „sime zamelo“? Sve mi nešto govori da bi to moglo biti, a ‘oću li ja dočekat’ – ko zna? Zapalo me živit’ u „nazor- državi“ pa šta moreš? Uzdam se da sve što je nazor, nije duga vika. A, Bože, daj!
Mlada je uz pratnju diverova i jengi došla pred kuću. Iz torbe ćilimuše izvadila malu kutijicu sa svetom soli, stavila malo u usta, bacila prstohvatom na križ, onda izvadila „kićenicu“, jabuku nakićenu lješnjacima i šarenim papirićima, prekrižila se njom i bacila je svekrvi koja je stajala ispred vrata držeći se za leđa. Jabuka u svom letu pogodi svekrvu u glavu i pade joj pred noge, a ona je jedva diže i mahnu s njom kolarima, brojeći u sebi:
– Dobro ti me smiri, majčine joj oči. Priside mi nevista. Nastradaše mi i leđa i glava. – gunđala je smiješeći se kiselo.
– Pogodi mlada u sridu – šalio se tetak Boća. – Dobro ti je se svekrva nakrivila? Koda je grom smirio čim je ugledala nevistu. Đaa joj šest, mogla bi se i lipše zasmijat’? Ima pračim?
Jedva je svekrva posula kolo metalnim novčićima, bankama i stojama, lješnjacima i orasima. Onda je uslijedilo prebacivanje jabuka preko kuće. Malo ih je otišlo iznad krova, nove dvokatnice u duvanjskom kraju više nisu bile pogodne za stare običaje.
Kupila su djeca ispod nogu slatkiše i kovanice, a pomagale su im i bake i matere. Djevojke su virkale na momke, a momci se raspitivali za cure i ugovarali sila poslije večere kod rodbine ili poznanika. „Kolo“ je uistinu bilo događaj za svakoga.
Najavili su i trku i mlada je s mladoženjom stajala na cilju, a kum je držao nakićenu zobnicu kao nagradu za drugog trkača, a najbržeg će zapasti ovan, kojeg je držao jedan svat zavezanog novom i nakićenom uprticom oko lijepih rogova. Dolazili su na trku poznati trkači, bila je to prilika za laku zaradu. Najčešće se na trci moglo osvojiti sto maraka, a pamte se svatovi u kojima je na trci bilo i tele.
U sami sumrak ulazili su svatovi u kuću gdje se spremala večera. Sve je zvonilo od gange i bećarca, a mogle su se čuti i stare pjesme, „Pjevaj mi pjevaj sokole“, „Pod onom gorom zelenom“, „Koja gora, Ivo“…
Poslije večere i „jabuke“, stari svat je šaljivo pitao:
– Je li se ikom pridrimalo? Bilo bi vakat ić’ ligat’?
Šaljivim dosjetkama svatovi su častili mladu i mladoženju, a oni su se stidljivo smješkali i odlazili u svoju sobu praćeni pjesmom.
Svatovi se nisu razilazili dok ne bi mladu i mladoženju ispratili na spavanje. Pri tom bi im redovito priredili male podvale; zamke u krevetu, čavliće ispod plahte ili slične bodljikave predmete, sve u svrhu šale i zabave. Mladenci su bili spremni na takva iznenađenja pa bi dobro pregledali postelju, sutradan bi ispričali o priređenim vragolijama.
Mlada se prvo jutro u novoj kući ustajala rano, ložila vatru, muzla kravu, kuhala kavu. Nekad je bio i običaj „garanja“ svatova koji su noćili u mladićevoj kući pa bi se plaćalo novoj mladi kad bi polivala vodu iz bokala pri običaju „umivanju“. „Velikim ručkom“ završavali su trodnevni svatovski obredi.
Zorka i Martin su se spremali za odlazak u Zagreb poslije „ kolača“, tako se zvala prva posjeta nove prije, mladine matere. Brojila je Zorka dane i jedva čekala odlazak u svit. Iako nikad nije bila u velikom gradu, predosjećala je ljepši život. Martin joj je o njemu pričao svaki dan kad bi, nakratko, ostali sami.
Iva Bagarić/Tomislavcity
Foto: Jozo Bagarić
