Blještavilo je zavladalo civiliziranim svijetom, a kako smo i mi postali dio uljuđenog prostora, upalili smo tisuće lampica kako bismo pokazali tko smo i kako slavimo blagdane. Nije to ni loše ukoliko smo u srcu zapalili svjetiljku ljubavi, tada je ugođaj potpuniji.
Ivan za blagdane rado dođe u zavičaj i provede ih sa starim roditeljima. I njegova Anica se konačno pomirila s muževom odlukom. Zlatne godine donesu i smiraj u kojem se lakše razluči ispraznost od punine susreta. I dok većina svijeta putuje na atraktivna odredišta u potrazi za zabavom i ugodom, ima i onih koji vole pobjeći od gradskog blještavila i odmoriti se u netaknutoj prirodi rodnoga kraja.
Ivan voli promatrati zimski krajobraz s male uzvisine iznad sela, voli snimiti prizore u prirodi, diviti se Stvoriteljevoj umjetnosti razmišljajući kako su najljepše i najvrjednije slike – besplatne. U tišini prirodnog okruženja lakše se spoznaju važne istine. Jasnije razlučimo bitno od nebitnog. Priroda je po Ivanu najbolji „punjač baterija“.
Jure i Mara na svoj način proživljavaju blagdansko vrijeme. Jure postane uznemiren, brine se za odrasle unuke koji se stalno nekud žure i ne može razumjeti toliku potrebu za „skakom“, kako on zove večernje izlaske. Mara je znatno mirnija. Trudi se svakoga razumjeti i naći opravdanje za pretjeranu jurnjavu za zabavom pa blago opominje Juru.
– Mladost je to. Ne da se mira. I mi smo vaktile išli pišice u treće selo u kolo, po pušaniji. ‘Ko nam je mogo ubranit? Momci bi u nesvist padali kad se raskravi kod šporeta, ali nisu odustajali od ‘odanja po silim. Koliko mi je puta zašlo za nokte dok bi išla u Martinovu kuću, tamo su silila mlađarija. Jednom mi se opanci odvezali i ostali u smetu i ja bosa došla u tuđu kuću, nisam se tila vratit.
– Drugo je bilo ono vrime – usprotivi se Jure – nije se išlo s autim, nije bilo alkohola, manja je briga bila onda.
– Brinule su matere i tada, Jure. Samo se sve zaboravi. A sve je to supriliku isto. Već je se nama bolje prikrstit i dicu Bogu priporučit, od brige nema nikakve koristi. Tebi, moj Jure, život prođe u povirivanju isprid sebe i obaziranju iza sebe. I uvik u punti. Bolje ti je sidi s mirom k’o i ja i polako, pripusti u Božje ruke.
– Ne mogu ja mirovat u mistu – odlučno će Jure – mene miso raznese. Ne da mi se ni Boga molit, na jednu stranu misli, na drugu riči, „di li ban, di li Vran“?
– Imaš ti od kog vidit da ‘oćeš? – opomenu ga Mara znajući kakva će biti reakcija.
– Ne bi’ ja od ženska učio pa taman bila znanija od Kolinde, a beli je begenišem. I kršna i znana.
– Zato si ti i nesmiran – sjeti se Mara – sve se sastalo. Priviše se unosiš u politiku, a zdravlje ti tanko. Kad ti kažem da se nas to i ne tiče priviše, znam šta ćeš reć?
– Kako nas se ne tiče? – ispali Jure – jesmo li mi Vrancuzi ili ‘Rvati.
Iva Bagarić/Tomislavcity
