Ako pripadate naraštaju koji je imao bliske susrete s vukom, vjerojatno ste stekli bogato životno iskustvo i znate za izraz „kad vuk obzine“. Protagonistica ove priče je taj susret doživjela kao djevojčica, jako joj se usjekao u pamćenje.
– Nemoj dreto na dicu! – baka voli opomenuti mladu nevistu kad izgubi strpljenje s kćeri koja iz škole ponekad donese lošu ocjenu – more usprednut pa se svakoga bojat. S dicom triba polako, sa zorbom se ništa ne postiže – pričom je kupovala vrijeme za unuku koja se nevoljko meškoljila nad domaćom zadaćom pa, kako bi ugodila sebi, priupita baku:
– Baba, jesi li se ti ikoga plašila kad si bila malešna?
– Jesam, moje dite, svakog živa, ali od onog dana kad sam prid vukom zanimila od straha, postala sam malo hrabrija, po onoj „klin se klinom izbija“ – baka se osjeti počašćenom pitanjem pa započe svima poznatu priču. Znala je kako i nevista to voli slušati:
– Kad sam ja bila ona surepica, eto tako ko ti sada, često bi čuvala ovce. Jednog dana, bila je korizma, vrime bilo grdno, nebo se stumračilo, magla pala na zemlju, ne vidiš prst prid okom, ja čuvala ovce po našim Lazinom.
Djevojčica zagrize olovku slušajući priču i ne zamijeti majčin prijekoran pogled. Priče su jače od pogleda, znaju odvesti slušatelja u svoja prostranstva.
– Sa mnom bio naš Šarov, najbolji ćuko u selu – nastavi baka – ja sam se malo pripala grmljavine i počela naglas molit Boga. Ovce odjednom počeše blejat, nekako neobično, strkaše se jedna uz drugu. Nije meni svejedno. Odam ja oko njih, pogledam prema selu, ne vidi se od magle. Odjednom, iza grma srito se s vučinom, skroz blizu, gledamo se oči u oči. Ja se ukipi, ne da mi se koracit, niti progovorit, zanimila.
– Doživjela si šok! – prekide je nevista znajući kako baka koristi drugačiji izraz za to stanje.
– Ne znam, svit je govorio da je to kad vuk obzine, ukočiš se od straha. I ja sam to tada doživila. Srića, zalaja Šarov, zareža na vuka, očuše se čobani i galama. Vučina podvi rep i zamače iza grma. Ostala ja tako neko vrime, ko ukopana. Jedva sebi došla. Nije mi se zadugo dalo progovorit.
– Jesu li te pohvalili kad si došla kući? – upita unuka zagledana u majku.
– Nisu, tada se dica nisu hvalila. Kad su čuli šta je bilo, veličali su Šarova. Mater spominjala dvizicu Grašu koja je mogla nastradat, a bila sjanjna, tako bi ih pribila šćeta.
– Zar se nisu zabrinuli za tebe? – nevista je bila sumnjičava.
– Možda i jesu, ali nisu to vrlo pokazivali. Mater i ćaća se malo i priknadali oko mene. Ćaća govorio da sam junak na njegovu mater, a mater da sam pljunuta ona, ničeg se ne boji. Uzalud bila moja priča kako sam skoro crkla od straha.
– Ne će ti to naudit, – reče mi mater – ne ćeš se više bojat vuka, ali, ima vukova i u ljudskoj koži – govorila je. Nisam ja to tada razumila, ali nikad im nisam prigovorila što su me nejaku slali za ovcama. Naučila sam da se i vuk boji i da nije tako opasan kako se o njemu priča.
Ovom pričom njezina junakinja posvjedoči istinu po kojoj se treba susresti sa svojim strahovima te da je granica između junaštva i slabosti vrlo tanka. Često prilike stvaraju junake od običnih plašljivaca.
– Niste vi, dico moja, svjesni kako vam je lipo – obrati se unuci na kraju – ništa se od vas ne traži, već to malo zadaće, i to s karom radite.
– Što znači s karom? – upita unuka kako bi produžila stanku u učenju, ali se susrete s majčinim pogledom pa tiho prozbori.
– Voljela bih sresti vuka, nego ove zadatke?!
Iva Bagarić/Tomislavcity
