A, Bogu moj…
Ako sad nismo stekli kolektivni imunitet za protiv đadrijeg virusa nećemo nikad.
“Pa, oklen nika čeljad pa voj ciči zimi?!” – čudi se baba nogu uprećanih u drvarnici toplog šporeta.
U vo misec dana od kad je kod svojizi u gradu, nije vidila jedne zrake sunca, ma, nekako se lašnje pridevera uz niko veselja zbog toje lopte, pa prišlo koda i na nju.
Još kad joj unuk nako lipo razoputi oklen je koji igrač; je l mu živa baba i tako to…
Da ne spominjemo izbornika…
Em naše čeljade, em kršan i još nosa krunicu…
Stat pa gledat, et!
Bir je to čula, bacila se plest mu bičve crljen-bili-plavi. Kokad imade kome.
“Odman vidiš da je to naše čeljade!” – ponavlja nakon svake njegove izjave.
Lažno je reć, ma, mesečini da se od tolikog slavlja i sama nekako pomladila.
Ono, nije da nije žugala kako je vrime Došašća i da se okane iskonice. I sve tako dok nije prikazalo pratare i časne kako žest navijaju, pa ušutila.
Računa grijota je pisnut protiv njizi.
A i lipo joj, brate, vidit muškadiju na kolinim, šta je, je.
Od kad pristadoše i njoj nekako šušasto, et.
Ma, opet… možda se koji privari pa trkne na zornicu. Evo ti Badnjice, nu.
Biralo me
