Otac, ćaća i troćaća
(humoreska)
Kad me razrednica, na prvi dan škole, prozvala, plaho sam ustala kao da sam na kakvom suđenju.
„Ime oca?“ – pitala je teftereći sve u veliki, zeleni Dnevnik.
Umalo nisam odgovorila ‘otac nebeski’ – jer bijaše to jedini otac za koga sam čula.
Ćaća to nije. On je tata. Kasnije stasa u ćaću ili ćaleta, još kasnije u starog. U oca nikad.
Štono reče ona jedna: ‘ka da mu laješ, Bože prosti!’
Znamo mi, doduše, i za troćaću, ali za oca…
Pa, ko još, osim u domaćim sapunicama, ćaću zove oče, de?
Ima pravo ona baba – stvarno zvuči ka da mu laješ!
Nije to jedino što me taj dan zbunilo.
Kad sam točno odgovorila na prvo pitanje, slijedilo je drugo – teže:
“Što je otac po zanimanju?”
– Pa… – zbunih se. – Iđe u Njemačku.
U razredu zaori smijeh. Nisam znala
zašto.
„Ime majke?“ – rešetala profesorica dalje.
I tu me skoro odnese uma na Gospu, al sam čula kako drugi govore materino ime, tako da…
„Koje je majčino zanimanje?“
Slegnuh ramenima.
„Nikoje.“ – rekoh ispod glasa.
Smijeh.
Znači, domaćica! – bilježi ona.
Nisam shvatila. Ono, znala sam za stopanjicu, čak i za gazdaricu, ali za domaćicu… – prvi put čujem! Jedino znam za oni keks ‘Domaćica’.
Mal se nisam raskrivila od sve svoje muke.
Srića božja, pa se s mene smij premjesti na zemljakinju koja, kao da je prepisivala od mene. Sve isto. Razlikovao se samo broj braće i sestara.
„Ima nas šestero! I jedno na putu!“ – recitiraše ona, praćena smijehom koji i mi i dalje nije bio jasan.
„I još jedno umrlo. Davni dana!“ – dosjeti se ona, a smij priđe u grohot.
Nisam bila na čistu koji je đava s ovom tuđom drčajinom! Čemu se ržu, troćaćin ji…! Pa, sve je točno odgovorila ko i ja.
Samo što se nisam duisala da je i mojoj materi, davni dana, jedno dite umrlo. I biše mi ža što se nisam toga sitila.
Srića – reko – da nas nije pitalo o broju ovaca.
Kokad bi ih nas dvi, ko istrkeća, nabrojili poimenice – sve do jedne: Bika, Žuna, Vranovka… – jednako se čudeći ovizin što se smiju, troćaćin ji!…☺️
