Mimo svake nade
Babi je bilo sedamdeset godina kad sam slučajno saznala za didovu sudbinu.
Nisam joj imala srca reći makar me gušilo u grlu i srcu svaki put kad bi ga spomenula s onim naročitim uzdahom koji oštro podcrtava usud nedosanjanih snova.
Bili su u braku samo tri godine kad je otišao. Ćaći je tada bilo ištom dvi godine, kako ona veli.
Poslije blajburške tragedije, kružile svakakve priče: i da je tamo ubijen; i da nije, nego da je viđen u koloni; da je nestao na Križnom putu i tako od usta do usta priče se mijenjale, ali did se jednako nije vraćao…
Ona se, sritnica, nadala, štono vele do posljednjeg časa.
„Sve gledan, nećel banut odnekale.“ –ponavljala šapatom svoju okoštalu bol čak i onda kad se već moglo govoriti naglas.
Jednostavno se navikla, nakon tolikih godina strahovanja, stišavati glas kad se o tome priča jer „zidovi imaju uši, moj sinko!“ – tumačila nam.
„Nisi ti smijo žalit za svojima! Odman bi došlo po tebe i odvelo!“ – osvrtala bi se oko sebe kao da bi svakoga trena netko mogao nahrupiti i odvesti na „saslušanje“ s kojeg se nitko nije vratio bez osude.
Straha u kostima koji se tako duboko zakopitio nije se više dalo osloboditi ni kad su okovi slomljeni.
Sve te godine nije ga nazvala pokojnim, niti mu za dušu upalila svijeće. Umjesto toga, za Dušni bi dan na groblju, umjesto svijeće, za njega stavila figuricu anđela – „da ga anđeli čuvaju di bio da bio“.
Od kad sam saznala kako je did završio, bijaše mi mučan taj njen djetinje pobožni obred.
‘Ma, reći ću joj!’ – pomislim i kičmom mi prođu takvi žmarci da odmah odustanem.
Čemu joj sada, po stare dane, ubijati tu nadu unatoč svake nade? Nadu da je, tko zna kako, preživio i da je, Bog zna di, možda još i sada živ.
Fanatično samozavaravanje ponekad je jedini način opstanka u pameti.
I nisam rekla. Ta, i samoj mi se kosa dizala kad sam čula tu tragičnu priču. Sritna bi baba, bojim se, presvisnula.
Da, bio je u koloni s nekim rodijakom od žene koja mi je to ispričala.
Gonilo ih – veli – kao da su najgore beštije i zvijeri bez duše i osjećaja. Kako bi tko pao, tako bi dobio metak u čelo.
Na smrt prestrašeni, iscrpljeni, ranjeni skapavahu od gladi i žeđi, ali nitko se nije usudio zucnuti jer bi umjesto vode popio smrt. Tako se, eto, napio tvoj jadni did – uzdahnula je brišući oči.
„Hoćeš reć da je tra… tražio vode od partizana?“ – promucah s mukom gutajući suze.
„Nije. Sišao je niz nasip i počeo piti.. I odmah ga pokosio rafal. Sritnjak je i u smrt otišao žedan.“ – zarida ona.
Pokosilo me kao netom naoštrena kosa mladu travu.
„Isukrste, Bože! – ponavljah jedva čujno. – Jadni moj did! Kad bi jadna baba znala …“
Rasplakah se za didom kojeg sam znala samo po babinim pričama i za njom koja mu djetinjom vjerom, mimo svake nade, umjesto upaljene svijeće za dušu, stavlja anđela čuvara.
Tko zna, možda ju baš taj anđeo sačuvao od istine koja bi joj na komadiće iscipala to djetinje naivno srce.
Ne, neću joj reći!
