Subota, 15. rujna 2007.
Burgos
Grad je osnovao kralj pokrajine Leóna, Alfonso III. 884. Godine, kad je poslao kneza po imenu Diego Rodriguez „Porcello“ da sagradi predstražu na obali rijeke Arazón, pred navalama muslimana. Oko 930. je postao glavni grad Kastilje, nakon nezavisnosti od kraljevstva Leóna. Proglašen je biskupskim 1074., a 1574. nadbiskupskim gradom.
Još jedan poznati sin Burgosa je Rodrigo Diaz de Vivar, poznat pod imenom El Cid (od arapskog sayyid = šef, lord), rođen u Vivaru, nedaleko od Burgosa, školovan na kastiljanskom dvoru, postaje general armije kralja Alfonsa VI. u borbi protiv Maura u ranom dijelu Reconquista (oslobađanje Iberskog poluotoka od muslimana). Kasnije ga je kralj protjerao pa je služio druge vladare.
Arhitekti, koji su došli najviše sa sjevera dali su mu taj izgled u gotičkom stilu. Postade čak i glavni grad tog stila u Španjolskoj sa svojim monumentima kao što su: katedrala Santa María, Monasterio de las Huelgas, crkva San Nicolàs.
Za vrijeme građanskog rata (1936-1939) Burgos je bio sjedište generalu Franku do pada Madrida 1938. godine. Burgos danas ima oko 170 000 stanovnika.
Šetam gradom i slikam sve što mi dođe pred objektiv. A toga zaista ima p
uno. U turističkom uredu mi rekoše da po podne mogu ići električnim vlakom u obilazak grada pa rezerviram kartu prije nego sam sjeo na terasu na ručak. Dok jedem, ugledam ona dva francuska konjanika kako se približavaju katedrali.
Zalutali u pješačku zonu pa ne znaju kuda izaći. Objasnim im kuda put prolazi, a utom dođe policija pa ih otprati u sporednim ulicama. Poslije ručka sjednem dakle u taj električni vlak, zajedno s još desetak turista. Vlak drnda preko kaldrme i popne se na brijeg, odakle se pruža panoramski pogled na grad. Tu nas vozač ostavi i reče nam da će se vratiti za 15 minuta. Mi slikamo i onda čekamo da se vrati. Vruće je pa baš ne uživamo u čekanju. Napokon se vrati zajedno s vodičem koji nam objašnjava put kojim prolazimo. Vjerojatno je to jako zanimljivo i instruktivno što nam objašnjava. Nažalost nitko od turista u vlaku ne razumije španjolski.
Idem u hotel i spavam nekoliko sati, jer se bojim da će večeras opet biti fešta na ulici. Ponovno večeram na terasi uz zvuke glazbe. Neki se bend instalirao pred katedralu i zabavlja veliku grupu ljudi na trgu, a i one koji sjede po terasama. Idem rano na spavanje jer me sutra čeka najduža etapa cijeloga hodočašća.
Nedjelja, 16. rujna 2007.
Burgos – Castorjeriz (43 km; 8 sati i 58 minuta)
Spavao sam dobro, usprkos galami koja je i noćas dolazila izvana. Dignem se u 6 sati i brzo spremim. Krenem u 6.45 bez doručka jer ga ne mogu dobiti tako rano. Vani je još potpuni mrak. Ulice još nisu prazne – zadnji se „ratnici“ još nekako drže na nogama. Ljubavnici grle jedno drugo, a pijanci svoje boce. Pozdravljaju me u prolazu. Ja se trudim pronaći znakove na zidovima zgrada. Puno mi pomaže halogena lampica koju mi je kćerka Diane poklonila. Pričvrstio sam je na čelo gumenom trakom oko glave pa je lakše. Ipak nije lako u polumraku slijediti put pa sam sretan kad ispred sebe primijetim grupu od četvorice hodočasnika. Slijedim ih na izvjesnoj udaljenosti i prepuštam čast da traže put. Nakon sat vremena tek izađem iz grada. U međuvremenu je svanulo pa gasim lampu. Ubrzam korak i prestižem onu četvoricu. Sunce upravo izlazi iza mene. Ispred sebe pak vidim neku ženu kako brzo korača. Ide gotovo istom brzinom kao i ja, ali je nakon nekoliko kilometara ipak stignem. „Buen Camino“, vičemo oboje na pozdrav. Već sam prošao, jer ne želim baš upuštati se u razgovor, ali gleda me nekako tužno pa je upitam odakle dolazi. „Iz Mađarske“! Oh, pa onda smo skoro susjedi, jer ja sam iz Hrvatske, kažem joj na engleskom. „Croatia, a gdje je to“? Gledam je s nevjericom. „Zar zaista ne zna gdje se nalazi ili mi se ruga“ pomislim. Pokušam joj objasniti, ali bez uspjeha. Sva je pocrvenjela od stida, ali ne zna. Pitam što je po zanimanju, jer pomislim da je neka seljanka koja je prvi put izašla iz svog sela. „Završila sam prije godinu dana medicinski fakultet, a sada radim u bolnici“. Nevjerojatno, ali istinito. Priča mi da je krenula iz St. Jean Pied de Porta s jednim prijateljem, ali su se posvađali pa eto već dva dana ide sama. Ima dva velika žulja, noge je bole do suza, a moral je duboko ispod nule. Vjerojatno će odustati i sutra se vratiti kući. Pričam joj kako sam ja nekoliko puta plakao od bolova, ali da sam ipak sutradan nastavljao i da sam sretan zbog toga. Pričam joj kakav učinak ovo hodočašće ima na mene.
Pitam je želi li nastaviti sama, ali me zamoli da ostanem s njom jer da sam joj malo vratio nadu svojim pričanjem. Nastavimo dakle zajedno. Ima 26 godina i zove se Erica. Engleski joj je jako loš i moram često pogađati što želi reći. Priča mi o problemima koje ima u bolnici. Praktikum će joj trajati još 4 godine, a onda ne zna hoće li će ostati raditi u bolnici ili u privatnoj praksi.
Nakon 9 kilometara stižemo u selo Tardajos. Svratimo u kavanu ispred koje vidimo veliku skupinu hodočasnika. Ja kupim sendvič za ručak i neki kolač za doručak. Popijem uz to i kavu, a Erica samo napuni svoju bocu vodom. Izlazimo iz kavane i tražimo znakove. Ne vidimo ih, ali ugledamo jednog hodočasnika kako ide cestom pa se i mi uputimo tuda. Međutim i nakon jednoga kilometra ne vidim znakove pa posumnjam da smo na pravom putu. Erica pak inzistira da nastavimo jer se ne voli vraćati, a njezin vodič kaže da smo u pravu. Nakon još petsto metara sretnemo nekog čovjeka sa psom pa ga pitam. „Pogriješili ste smjer i morate se vratiti do sela“, kaže nam. Odlično! Baš danas, na najdužoj etapi sam zalutao. Nema druge nego se vratiti.
Vratimo se i nakon kratkog vremena pronađemo znakove pa krenemo. Erica se ispričava jer misli da je to bila njezina greška, ali je razuvjeravam. Slijedimo dugačku kolonu hodočasnika, koja se sporo penje sada kamenitim putom uz veliku strminu. Uskoro se nađemo na vrhu brijega. Pred nama se unedogled pruža „Meseta“, velika visoravan na nadmorske visini od 800 do 950 metara, na kojoj nema niti jedno stablo. Samo pokošena i ponekad od vatre crna polja. Ovdje ljeti zna biti do 45 stupnjeva, a zimi ispod nule uz, ledeni vjetar, koji bez i jedne prepreke šiba preko ravnice. Sad je „tek“ 35 stupnjeva i moja suputnica očito ima velikih problema. Žuljevi je peku, a grčevi je hvataju u nogama. Kaže da joj je uz razgovor puno lakše podnositi to jer na trenutke zaboravi na bol. Idemo još uvijek jako brzo i prolazimo pored velikog broja umornih hodočasnika. Sagnuli glavu, naslanjaju se na štapove i vuku noge preko usijanoga kamena. Znam da je veliki broj hodočasnika preskočio ovu etapu jer mnogi ne mogu podnijeti ovu monotoniju i vrućinu. A meni je ovaj krajolik divan. Pogled se pruža u beskraj i nema ništa što bi skratilo ove horizonte. Ni brijega, ni stabla. Ni kuće ni ceste. Čak ni živih bića pored puta nema. Jedino ispred nas i iza nas isprekidana kolona hodočasnika. I Erica je ušutjela i samo čujem zvuk njezinih koraka iza mene.
Grčki povjesničar i geograf Strabon piše da je prije 2000 godina vjeverica mogla prijeći s jednog kraja Iberijskog poluotoka, skačući s jednog stabla na drugo. E, danas bi morala skakati ne sedam nego 70 milja da bi to isto učinila. Kud Rimljani prođu, tu više nema šume. A ni španjolska armada sa svojim apetitom za brodovima nije baš nevina. Danas Španjolska ima 29 posto površine pokrivene šumama, što i ne zvuči tako loše, međutim u tim šumama ima 6 puta manje stabala nego, recimo, u njemačkim. Vladajuća socijalistička stranka obećava da će, ako bude pobijedila na sljedećim izborima, za četiri godine zasaditi 45 milijuna stabala, za svakog stanovnika po jedno stablo.
Sjetim se nekih od tekstova koje sam pročitao o ovoj etapi. Mnogi hodočasnici padnu u depresiju hodajući ovom beskrajnom ravnicom pa svi vodiči savjetuju da se ona preskoči. Kakva bi šteta bila ovo preskočiti. Sjetim se ljepote belgijskih Ardena, gdje sam uživao u mirisu stabala i cvijeća. Gdje sam slušao žubor rijeka i cvrkutu ptica. A ovdje? Ni stabla ni cvijeća, ni vode ni ptice. Ništa! Ali to ništa je beskrajno bogato svime. Ja se osjećam laganim i imam osjećaj da lebdim. Pogled mi kruži okolo i uzaludno pokušavam pogoditi gdje se nebo spaja sa zemljom. Kao da sam na pučini oceana. Možda i jesam, jer ne osjećam tlo pod nogama, pa možda plovim.
Ne razumijem kako drugi ne vide ove ljepote. Ali Antoine de Saint-Exupéry je u pravu kad kaže: „On ne voit bien qu’avec le coeur. L’essentiel est invisible pour les yeux.“ (Jedino se srcem može dobro vidjeti. Očima su bitne stvari nevidljive.)
Oko pola dva, bez ikakva prethodnog znaka, pojavi se mala uvala ispred nas i u njoj selo Hontanas. Nekoliko starih kamenih kuća, crkva, albergue i kavana. Erica se tu zaustavlja, a ja nakon šalice kave i sendviča nastavljam dalje. Velika se većina hodočasnika tu zaustavila pa sam sada potpuno sam. Nakon sela penjem se uskom vijugavom stazom uz blagu strminu. Vrućina je gotovo neizdrživa. Srećom imam dovoljno vode pa se s vremena na vrijeme poprskam po licu i tako barem malo osvježim. Pet kilometara prije cilja izađem na cestu koja izgleda kao aleja s redom stabala sa obje strane. Sad imam čak i hladovine. Iza jednog zavoja ugledam s desne strane na vrhu brijega dvorac za koji znam da je u Castorjerizu jer slika se ta nalazi na korici mog vodiča. Nisam dakle više daleko od cilja.
Ulazim u selo i na ulazu vidim neku gostionicu pa pitam gdje se nalazi moj hotel. „Potpuno na drugoj strani sela, oko kilometar i pol odavde“, reče mi ljubazna konobarica. Selo nije veliko, ali se proteže oko brda kao pojas. Kuće su od kamena, a ulice uske i popločane kamenom. Atmosfera kao u nekome srednjovjekovnom selu. Hotel ili, bolje rečeno gostionica, zaista se nalazi na samome kraju sela. Dolazim pred njega u 17 sati nakon nešto manje od 9 sati pješačenja. Tako brzo nisam prešao niti jednu etapu a uopće nisam umoran.
Brzo se tuširam i idem u crkvu, koja se nalazi nedaleko od gostionice. Na vratima sretnem Marinu s njezinim mužem. Prepoznam je, ali ne mogu se sjetiti točno tko je pa joj se obratim na engleskom. Upita me za Petera pa se onda sjetim da sam je sreo u Beloradu i da je Njemica. I oni su odsjeli u istoj gostionici pa se dogovorimo da zajedno večeramo. Idem u crkvu i tu nađem fratra kako stavlja pečat u pasoše jednoj grupi hodočasnika. Dobijem ga i ja pa kleknem na klupu i molim.
Nisam dugo ostao, ali kad sam izašao iz crkve, vidim da iz doline nadolaze gusti crni oblaci, a prve kapi kiše već su počele padati. Trk do gostionice u koju ulazim u zadnjem trenutku, jer pljusak je već bio tu. Nebo se sastavilo sa zemljom i lije kao iz kabla. Zaista sam sretan što me taj pljusak nije uhvatio na putu.
Sjedim u restoranu s Marinom i njezinim mužem Michaelom. Oboje su predavali engleski u srednjoj školi, a sada su u mirovini. Michael je već prešao jedan dio ovog puta prije nekoliko godina, a sada idu zajedno. Razmjenjujemo iskustva i dojmove. I zalijevamo to sve crnim vinom.
Ponedjeljak, 17. rujna 2007.
Castrojeriz – Fromista (24 km; 4 sata i 47 minuta)
Ponovno se penjem uskim šljunkovitim putem. Ispred mene veliki broj hodočasnika u isprekidanoj koloni po jedan. I dvojica konjanika se polako penju nešto dalje blagom uzbrdicom. Iza nas je vedro i sunce obasjava padinu brda nekim čudnim žutocrvenim zrakama, a iza brda pred nama gusti olovni oblaci kao nepremostivi zid.
I grmljavina se čuje u daljini. Pored puta neki seljak stoji i gleda kolonu hodočasnika kako polako prolaze pored njega. Pokazujem na nevrijeme ispred nas i pitam ga ide li prema nama ili se udaljava. „Ovamo ide, ovamo!“ kaže pa se zaustavim i brzo navlačim kišnu opremu. Ne prerano, jer tek što sam se preobukao, prve, velike kišne kapi počeše padati, nošene jakim vjetrom. Razapnem kišobran, koji moram držati objema rukama da ga vjetar ne odnese. Napredujem vrlo polako uzbrdo i uzvjetar, a ipak prolazim pored mnogih koji eto napreduju još sporije. Pognuti, mokri, stenju pod težinom torbe i pelerine, ali napreduju. U jarku pored puta djevojka nešto barata oko svog bicikla pa je pitam treba li pomoć. „Ne, hvala, samo pokušavam malo bolje pričvrstiti prtljagu da je vjetar ne odnese!“ Nadam se da i nju vjetar nije odnio jer je više nisam vidio.
Na vrhu brijega vjetar je orkanski. Kišobran mi više smeta nego pomaže pa ga sklopim. Stegnem kapuljaču što više mogu pa nastavim. Nizbrdica je jako strma, a put blatnjav i klizav pa se oprezno i vrlo polako spuštam. Ovdje je mračno kao da se smrklo, a u daljini, na zapadu, vidi se svijetli pojas neba kao prije izlaska sunca.
Nekako se spustim nizbrdo, a da nisam nijedanput pao, što nije slučaj sa svima. Svi smo mokri i blatnjavi. Na podnožju brijega blato je još veće. Jedna žena stoji na sredini puta i smije se na sav glas. Na njoj ogromna pelerina i tek joj se vidi mali dio lica ispod velike kapuljače. Noge su joj pune blata i kao zalijepljene za put pa ih jedva diže. Ja sam primijetio da na pokošenom polju pored puta ima nešto manje blata pa tuda idem. I njoj savjetujem da to isto učini, ali moram joj pomoći da preskoči uski jarak, jer noge su joj preteške zbog blata. Pokušava skinuti nešto blata s cipele na busenovima trave, a ja nastavim. Okrenem se nešto kasnije i vidim da još nekolicina ide poljem pored puta. Kiša ne prestaje. Čak mi se čini da postaje još jača. Hlače i cipele ne propuštaju još kišu, ali vesta ne odolijeva ovim rafalima pa mi je gornji dio tijela prilično mokar. I žulj me počeo peći otkad sam obuo cipele. U tenisicama, koje su puno mekše, to nije bio slučaj. Ali moram birati: ili mokre noge, ili bol od žulja. Kiša je trajala puna dva i pol sata, a onda ipak prestade. Uf!
Oko podne dolazim u Itero de la Vega, malo seoce u kojem osim sićušne trgovine nema ništa. Vidim torbe ispred vrata pa i ja odlučim kupiti nešto za ručak. Unutra puno mokrih i gladnih hodočasnika. Pokušavaju objasniti na svim mogućim jezicima što žele, ali starica koja tu radi razumije samo španjolski. Ima tu Nijemaca, Nizozemaca, Francuza pa čak i jedna Japanka. Moj je španjolski puno manje loš od ostalih pa me eto u ulozi prevoditelja. Valjda iz zahvalnosti starica mi donese stolicu pa mogu sjesti uz kavu i bocadillo. Kako samo prija topla kava nakon onog pljuska.
Kiša je ponovno počela padati kad sam izašao iz prodavaonice. Srećom ne baš jako pa mi je dovoljno razapeti kišobran. I nema blata jer je ovaj dio puta prekriven šljunkom. I tako su me naizmjenično kiša i sunce pratili sve do Fromiste. Nešto prije nego što sam ušao u gradić, vidim jednu ženu kako stoji naslonjena na stablo pored puta i pokušava skinuti cipelu s jedne noge. Pitam je li sve u redu i kaže da jeste, a lice joj iskrivljeno od bolova. Stopalo joj prekriveno žuljevima i mogu zamisliti koliko to peče. Ali svatko mora podnositi vlastite žuljeve pa joj poželim Buen camino i nastavim. Cilj nije daleko pa sam siguran da će i ona dogurati do prenoćišta.
Moj je hotel je izvrstan: veliki krevet, kupaonica, kada s toplom vodom – raj na zemlji!
Slavko Jurčević
Nastavlja se…
