Ljuta trava na ljutu ranu
„Nema lipše divojke na svitu
što u crkvu ulazi na Šćitu.
Nit je lipša rođena od mame
od kako je naše lipe Rame…“
Nema Hercegovca koji nije čuo ove legendarne deseterce ili barem iz prve pogodio o kome su gusle.
Mnogo je oko (najskoli žensko), zasuzilo zbog krasotice Dive Grabovčeve, zahvaljujući, u prvom redu, našim brojnim guslarima koji, već po naravi zanata, umiju tako dobro upregnuti patetiku u svoja gudala da i najtvrđe srce dirnu do dna dnuce.
Poneki su u tome posebno nadareni i vješti, te se mnoge žene laćaju maramice čim začuju prve riječi. Ma, što riječi… čim gudalo zagudi!
Di neš plakat na oni glas, žalosna ti majka! Isan bi pustio suzu sve kad bi tim žalovitim glasom čitali telefonski imenik, a nekmoli onako jadali nad stvarnom tragedijom poput one Dive Grabovčeve – naše legendarne krasotice koja je glavom platila za viru otaca.
Zanimiš od ganuća, štono vele, predajući se bujici emocija evociranih što tekstom, što glasom, što žalobnim zvukom gudala, koja gude o teškome usudu vlastitoga roda.
Pjesnička sloboda dobrodošli je bonus za još više sentimenta, uzdaha, suza…
Kroz tu narodsku poeziju blisku srcu združenu s tim žalobnim gudalom, kao da dublje osjećaš svu veličinu tragedije i stradanja vlastitoga roda i naroda kroz sve vjekove.
Pa, došla ona od koga mu drago, uvijek je to ista ljuta trava na ljutu ranu na tkivu tvoga (na)roda.
Ponikle iz naroda, za narod, guslarske su strune ko stvorene za isplakat dušu.
Nikakvo čudo što ih narod, koji se uz njih rodio, toliko voli.
Najskoli ženskadija.
Tko bi izvagao suze što su ih isplakale samo za nesritnom Divom Grabovčevom! A, di su sve ostale tragedije ovjekovječene u tim našim pitomim desetercima!
Ta nije nam manjkalo patnje, ne boj se!
Gusle su, između ostalog, svojevremeno bile i svojevrsna zamjena za povijesne udžbenike, kronike i tiskovine, a istodobno i pučka poezija istkana iz domaće pređe i satkana iz vlastitog, narodnog sukna.
Za veselje i zabavu bila je tu ganga, dok su gusle kolektivne tužaljke puka, poput onih židovskih zabilježenih i ovjekovječenih u Starome zavjetu.
Naše, sirotinjske tužaljke, nisu doduše, dobile status svetih knjiga, ali nam nisu ništa manje potresne, velike i svete.
Duboko urezane u kolektivnu svijest potomstvo ih prenosi s koljena na koljeno, najvećma posredstvom gusala. „Da se ne zatre spomen”, kako veli jedna krasna klapska pisma.
Gusle su od pamtivijeka narodno glazbalo za tuge naroda i njegove teške, neisplakane suze: za ubijenom Divom, za izdanim arambašom Mijatom, za Križnim putem, za Vukovarom…
Jedna ista, duboka i teška bol – bol naroda.
Bol koja se kanda najdublje ćuti uz otegnute jecaje guslarske strune.
Ako je vjerovati narodnoj mudrosti, prije će nestati narod, nego običaji.
Ni gusle se, valjda, neće tako lako predati zubu vremena, barem dok je spomena na Divu Grabobčevu – tu plemkinju duha u svijetu bez duše.
