Ka da mu laješ
(istinita humoreska)
Zvoni telefon.
Baba ne može dočekati da čuje od unuke ko će to im doć u goste.
Neki muški.
Nije još ni poklopila slušalicu, a ona će radoznalo:
– Ko to je bio?
– Prijatelj. Navratit će.
– A, oklen je toji?
– Iz Zagreba.
– Iz Zagreba? Kako mu je ime?
– Ljudevit.
– A? – blenula baba u nju kao da je rekla konj ili magarac.
– Ljudevit. – ponovi ona glasnije.
– Ju… – pokušava izreći, ali joj se jezik zapunta. – Ujmoca… – krsti se u čudu. – Pa, kakvo je to ime, de?
Biše ju strah da momak možda – nedaj Bože! – nije naše vire.
– Normalno hrvatsko ime, baba. – mirno će unuka kao da joj čita misli.
– Normalno?! – u čudu širi ruke. – Mo, kakono reče?
– Ljudevit.
Više nije ni pokušavala ponoviti. Bi, vala, iščašila jezik.
– Ujmoca i Sina… Ako je to normalno… – podiže ruke instinktivno koraknuvši unazad. – Mo, kakono…?
– Lju-de-vit. Ljudevit.
– Pa, jel to opće naše vire? – požuri s onim što ju najviše žulja.
– Jašta je. – mirno će unuka. – I nije to, nego on.
– Pa, oklen mu undak tako grdno ime, de? – sumnjičavo pilji u nju da nije štogod smaslala. – Kakono reče?
– Ti, baba, računaš da se svi ljudi na kugli zemaljskoj zovu Ivan, Pilip i Vrano.
– Pa i jesu reć imena! A, ne tojo… Kakono?
– Ljudevit.
– A, Gospe moja! – stalno se krstila ne vjerujući vlastitim ušima.
Šuti par trenutaka, onda se naže prema njoj, kao da je štogod strogo povjerljivo, pa će šapatom:
– I ti ga u oči tako zoveš?!
– Ujmisusovo, baba! – zahihota ona – Ja kako ću ga zvat?
– Ne znan, seko… – pritiska dlan na prsa. – Kad mu tako rečeš – meni izgleda ka da mu laješ, et.😀
