Uvijek treba moliti i nikada ne klonuti, piše sv. Luka. To traži Isus od svojih učenika. Molitva je neophodan uvjet da bismo mogli prihvaćati Božje zapovijedi i Božji naum. A Božji naum je kraljevstvo nebesko. Ono što je temelj i Božje poruke i Isusova propovijedanja jest kraljevstvo Božje. Kraljevstvo Božje je objekt i naše molitve. Tako često molimo riječi: Dođi kraljevstvo tvoje! To ide s onim kad nas Isus opominje da se ne uznemiravamo zbog jela i pića, već tražite njegovo kraljevstvo, a to će vam se nadodati!, donosi sv. Luka. Da bismo se prepustili Božjoj providnosti, treba imati vjere u Boga. Prva Božja zapovijed govori o činu vjere. Vjera se vrši u molitvi. Današnji izvještaji Svetoga pisma puno govore o ustrajnoj molitvi, a cilj joj je živa vjera. Čovjek vjere izražava svoj stav prema svetome i božanskome kroz molitvu. Kod nas se moglo čuti ona izreka: Nema bogomolje bez nevolje. A ima molitve u vjernika i onda kad nema nevolje: i u radosti i u žalosti, u uspjehu i u neuspjehu. Samo može biti različita molitva. Jedna je zahvalnica, a druga je molbenica, jedan može biti slavljenica, a druga je pokornička molitva itd. Molitva se rađa iz vjere, a vjera živi od molitve. To je dvoje nerastavljivo i samorazumljivo. Čovjek koji povjeruje, on ne može bez molitve. Molitva je životni stav, životni stil, bitni izraz bića vjernika. Često kažemo da je molitva uzdizanje svijesti Bogu ili razgovor s Bogom. To nije samo dijalog, nego je i duet, tj. jednoznačno s Duhom Svetim. Molitva prati rad i ona je jamstvo uspjeha kršćanskoga rada. Rad ne može nadomjestiti molitvu. Oboje su važni i potrebni u životu. S molitvom i radom kročimo prema Božjem kraljevstvu. I na tom putu će nas milosrdni Bog braniti. Nepravedni sudac će obraniti udovicu jer mu dosađuje, a Bog brani svoje izabranike koji dan i noć vape prema njemu, piše sv. Luka. Ako udovica ide ustrajno pred nepravednoga suca, zašto ne bih vjernik pred Onoga koji je Svjetlo, Istina, Milosrđe i Ljubav? On će sigurno pomoći svima. I mnogi su doživjeli moć molitve.
Kažem vam, brzo će ih obraniti, zapisa sv. Luka. Bogu je stalo do tebe i do svakoga čovjeka. Dopusti da osjetiš Božju pomoć preko svoje usrdne molitve. Moć molitve dolazi iz sjedinjenja s Bogom. Nije to zasluga molitelja, nego dolazi iz dobrote i milosrđa dobroga Boga. O moći molitve dobro nam napisa Tertulijan iz Kartage, kršćanski apologet iz drugoga stoljeća: Molitva je jedina moć pred kojom se Bog sagiba. A ta moć molitve stiže preko ljudske duše. Martin Buber prije 160 godina prenosi jednu priču o gorljivom vjerniku. Napustio je ovaj svijet i došao pred vrata vječnoga misterija. Čuje pitanje: Što želiš? Odgovorio je: Naviještao sam Gospodine, tvoju slavu ušima smrtnika, ali oni su bili gluhi. Zato sam došao k tebi da me ti saslušaš i da mi odgovoriš. Nato mu glas iznutra reče: Vrati se natrag. Ovdje za tebe nema uha da te čuje. Ja sam svoju moć slušanja sakrio u gluhoći ljudi! Čovjek nema što Bogu nadodati ili oduzeti, ali Bog može čovjeku puno toga dati. Molitva vjernika može čovjeka promijeniti i novoga mu Duha donijeti. Može mu donijeti novi život koji izvire iz Duha Božjega, ako doseže do toga izvora. Sveti papa Ivan Pavao II. je poručio: Crkva je dotle dokle doseže njezina molitva. A molitva Crkve doseže do Isusa Krista, Sina Božjega. A Sin Božji nas vodi do posinjenja u krštenju. To posinjenje ispovijedamo u dvije riječi Isusove molitve: Oče naš – Abba! Zato je sveti Pavao napisao kršćanima u Rimu: Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba – Oče! A zvati Boga svojim ocem, može onaj tko ima žive vjere ili pouzdanja u Bogu.
Hoće li Sin Čovječji (…) naći pouzdanja na zemlji?, piše sv. Luka. Odgovor ovisi od svakog krštenoga. Gdje nema molitve, tu se gasi i vjera. A današnji čovjek sve manje moli i sve slabije ima povjerenja u Boga. Čitamo o Izraelcima i njihovoj borbi s Amalečanima, dok je Mojsije ustrajno molio. Takva se povijest ponovila i u našem hrvatskom narodu u Domovinskom ratu. Dok su ispraćani momci na bojišta, vjernici su nastavili s molitvom klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Poput Mojsija, kršćani su uzdizali molitve za obranu vlastitog života i ognjišta. Hrvatski vojnik je imao premalo ratnog naoružanja, ali je nosio Gospinu krunicu oko vrata. Bilo je mnogo žrtava. Konačna je pobjeda došla uz Božju pomoć. Moć molitve je bila veća od razornoga oružja, koje hrvatski vojnik nije dovoljno imao. Imao je vjere u Boga i ljubavi prema svojoj domovini. U II. svjetskom ratu u džepu mrtvoga ruskog vojnika našli su napisano: Čuješ li me Bože? Još nikad u životu nisam s tobom govorio. Ali danas te želim pozdraviti. Ti znaš da mi se od najranije mladosti govorilo da ti ne postojiš i bio sam toliko glup da to vjerujem. Pravo je čudo da sam u dubini jednoga strašnoga pakla ugledao da svjetlost sja i da sam to mogao vidjeti…” Da, može se ne vjerovati, ali se ne može ne susresti Boga, bar u vječnosti. Može se ne moliti, ali se ne može bez molitve imati Duha Božjega. Može se ne raditi, ali se ne može ne jesti. Sve to znači što je često ponavljao sv. Leopold Bogdan Mandić: Imajte vjere i sve će biti dobro. Vjera – molitva – djelo, to je kršćanski život. Jedno bez drugoga ne može. Kako vjeruješ, tako moliš. Zato je i bilo razmišljanje protekle dvije nedjelje o vjeri da bi se danas nastavilo o molitvi. Kršćanska molitva ide na sve strane svijeta i do onih koji još nisu čuli za evanđelje i Kristovo spasenje. Osjećamo veliku odgovornost za više od dvije trećine naše braće po svijetu, koji još nisu krštena niti zovu Boga svojim Ocem: Oče naš…” Nisu imali mogućnosti upoznati Radosnu vijest spasenja, a mnogi nemaju ni dovoljno svakodnevnoga kruha. Molimo živom vjerom i ustrajnom molitvom za sebe i za sve njih da Isusovo evanđelje stigne do naše duše i do nakraj svijeta.
Fra Ante Pranjić Pilipović
