Svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi, pišu Djela apostolska za učenike i Gospu nakon Isusova uzašašća. Duh Sveti još nije došao i oni su skupa ustrajni u molitvi u dvorani Posljednje večere. Pripremaju se za dolazak Duha Svetoga. U službenoj molitvi Crkve ovih dana u časoslovu svaki dan se moli i vapi: Dođi, Duše Presveti! Današnji izvještaj evanđelja naziva se Isusova velikosvećenička molitva, još od 17. stoljeća. Isus, najprije moli za proslavu Oca nebeskoga i proslavu Sina Božjega: Oče, došao je čas! Proslavi Sina svoga, da i Sin tvoj proslavi tebe, zapisa sv. Ivan. Božja slava je živi čovjek. Zatim Isus moli duže i šire, za svoje učenike, za one kojima je objavio Božje ime: Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi, nastavlja sv. Ivan. Isusu je jako važno „da budu jedno”, kao što su Otac nebeski i Sin Božji jedno. Opažamo kako Isus moli za apostole, za svoje učenike, a od 20. do 24. retka će moliti i za one koji će na njihovu riječ povjerovati. To znači da Isus moli za cijelu Crkvu do kraja svijeta, u čijem središtu treba biti sam Isus Krist. Molio je Isus i za nas danas. Sv. Augustin je napisao: Krist moli za nas, moli u nama i mi se molimo njemu. Moli za nas kao naš svećenik, moli u nama kao naša glava, a mi mu se molimo kao svome Bogu. U Biskupiji kod Knina je lik žene koja moli: Marija u stojećem stavu, raširenih ruku i dlanova prema gore. S jedne strane je slavljenje Boga, a s druge je vapaj za pomoć. Onaj koji slavi svemogućega Boga, taj pomaže i čovjeku. Zato je kod prvih kršćana bilo shvaćanje: Sreo si brata – susreo si Gospodina.
Sreo si brata – susreo si Gospodina, izražava poštivanje kršćana međusobno. Tako su se dobro poštivali i vjerovali. Uvijek su gledali Krista u drugom čovjeku. A što je s krštenima danas? Opažaju li ono Božje jedni u drugima? Ili je po onoj J. P. Sartreovoj: Drugi je pakao. Na površinu dolazi zavist. Čovjek ne trpi tuđi uspjeh. Ne raduje se što drugome dobro ide. Nema srca za čovjeka pokraj sebe. Nije ga briga što se događa ljudima oko njega. A svi su Božja djeca. Svi se trebaju pripremati za vječni život. A vječni život je, kako nam piše evanđelist Ivan, poznavanje Boga: A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedinoga pravoga Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista. Upoznati Isusa Krista donosi i poznavanje Boga. Tko poznaje Sina Božjega, poznaje i Oca nebeskoga. To je smisao i sadržaj života. Sve drugo je ništa. Jasno piše Alfred Ancel (1898. – 1984.), pomoćni biskup Lyona: Što moramo tražiti? – Isusa Krista. Što moramo propovijedati? – Isusa Krista. Što moramo biti? Isus Krist. Tada će vjernik upoznati Gospodina i upoznat će samoga sebe. Iskustvo svetoga, iskustvo Boga u životu rađa i ljubavlju u čovjeku. A ta ljubav donosi i upoznavanje samoga sebe.
Iskustvo Boga znači doživjeti ono ‘sveto’ uživo. Ne samo pročitati iz knjige nego susresti se sa Svevišnjim. Onoga tko se susreo s Bogom u životu ne treba nagovarati na molitvu i sv. misu. Njemu je to svagdanja hrana bez koje ne može. Francuski kirurg, biolog i eugeničar dr. Alexis Carrel (1873. – 1944.) posjetio je Lourdes 1903. godine i doživio Boga. Od tada počinje njegovo obraćenje od agnostika na katolicizam. Ali, za njega kao znanstvenika više nije bilo mjesta u Lyonu. Nastavlja znanstveno raditi u New Yorku i dobiva Nobelovu nagradu 1912. godine. Napisat je esej o molitvi La priere i u tom eseju piše: Smisao i osjećaj za ono što je sveto jest kao kisik, a molitva je poput disanja. Čovjeku je Bog potreban kao što su mu potrebni voda i kisik. (…) Istinska molitva je mistično stanje u kojem je svijest apsorbirana u Bogu. Ovo stanje nije intelektualne naravi. Molitva ostaje nedostupna i nerazumljiva filozofu i znanstveniku. Baš kao što se za osjećaj ljepote i ljubavi ne traži knjiško znanje. (…) Molitva je normalna djelatnost našega tijela i duše. Po molitvi čovjek ide Bogu, a Bog ulazi u čovjeka. Zato nam je molitva neophodna za naš najpotpuniji, optimalni razvitak. Ali čovjeka koji cijeli život ima samo tradiciju ili običaj da je kršten moraš poučavati i poticati da treba moliti. A on često kaže kao izgovor: Kad vidim tko sve dolazi u crkvu, meni se ne ide! To je izgovor, a istina je da taj nema žive vjere. A što vidimo u životu svetih ljudi poput sv. Franje Asiškoga ili Majke Terezije? Sultan će reći Franji da dođe opet. Neće ga ubiti, nego želi ga ponovno čuti. Hindusi će dati Majci Tereziji karte za sva prijevozna sredstva i to besplatno. Ona čini dobro svima. U njoj je ono sveto, ono Božje. To nije tako lako u ovom društvu u kojemu živimo. Ovo je potrošačko i uživalačko društvo. Vrijeme prodaje i žurbe, vrijeme galame. A Boga se ne može osjetiti u zbrci ulice, u ‘krještećim’ diskotekama ili trgovačkim namamljivanjima. Potrebno se sabrati u tišini svoje sobe i s Bogom razgovarati. Dva su uvjeta da vjernik primi Duha Božjega: srcem vjerovati i ustima ispovijedati ili moliti.
Srcem vjerovati i ustima moliti – ta dva uvjeta su ispunili apostoli s Gospom ovih dana između Uzašašća i Duhova. Tako su se pripremili u iščekivanju dolaska Duha Svetoga koji je donio snagu i svjetlo odozgor. A što je danas s krštenima? Kako će primiti svjetlo, za prosvjetljenje razuma i srca, i snagu i hrabrost za življenje svoga kršćanstva? Svima je potrebno srcem vjerovati i ustima moliti. Molimo ovih dana živom vjerom i svim srcem. Tako ćemo otvoriti vrata Duhu Božjemu u svom životu. A Duh Sveti će preko nas učiniti velika djela u ovom svijetu u kojemu imamo dovoljno kruha, ali premalo Božjega Duha. Dođi Duše Presveti!
Fra Ante Pranjić Pilipović
