U nekim sredinama, gdje su svi navikli na poznata lica i ustaljene rutine, promjene nisu baš omiljena tema. Ljudi se drže onoga što znaju – za neke je to svakodnevno sjedenje u birtiji, beskrajne rasprave o politici, klađenje ili alkohol. Sve ovo možda izgleda bezazleno, kao dio standardne zabave, „ubijanje vremena“, ali ispod površine se kriju problematični obrasci ponašanja. Dok svijet van granica jedne seoske birtije ide naprijed, ovdje vlada stagnacija. Opiranje bilo kakvoj promjeni čini se kao nepisano pravilo i nešto što se mnogi ne usude napraviti.
Piše: Katarina Braovac
U ovom tekstu istražujemo svakodnevne navike ljudi koji ovako žive i otkrivamo kako to oblikuje njihove sudbine, često ih vodeći prema samodestrukciji.
Ljudi kojima je birtija drugi dom često postaju oni koji određuju šta je prihvatljivo u društvu. U njihovim očima, oni su ti koji sve znaju i imaju odgovore na sva pitanja. Bez obzira na to što većinu dana provode za šankom, smatraju se vrlo kompetentnima da komentiraju mnoge teme. Takvi diktiraju što je “normalno” ponašanje, pa se njihov način života – cuganje, kocka i filozofiranje o politici – nameće kao prihvatljiva i ispravna opcija. Svako odstupanje od tih normi dočekuje se sa sumnjom ili ruganjem, a oni koji se usude razmišljati i ponašati drugačije, često se nađu izvan društvenih krugova, označeni kao “čudni” ili oni koji “se prave pametni.”
Istražujući temu razgovarala sam sa mladim čovjekom koji je jedan dugi period života proveo upravo na takvom mjestu-birtija je bila tako reći njegov drugi dom. Za sebe kaže da ima 20 godina birtijskog staža što mu definitivno daje jedinstvenu perspektivu i autoritet da iznese svoje iskustvo. Na svu sreću on više ne živi u krugu besmisla – izašao je iz začaranog ciklusa poroka i praznih navika, polako, ali s odlučnošću, pronašavši mir i dublji smisao.
Sugovornik: Sjedim u birtiji, gledam lica oko sebe – ista priča svaki dan, iste navike, iste prazne riječi. I tako godinama. “Većina priča kako je bilo prije, i onda se to ponavlja.. uvik isto”. “Tek kad je alkohol, tek tad počinju pričati. Jer dok nije alkohol, ne može se ni zdravo pričati, ne može se ni normalno pričati. A stariji, oni bi uredili Ameriku i Rusiju, sve znaju- šta Putin gonja, ali sebi ne mogu reći: ‘Neću popiti tu pivu viška’
Zna se satima pričati o starim vremenima, prepričavati iste anegdote, satima “razglabati”. Recimo, jedan priča kako se prije pilo.. Može to biti zanimljivo pola sata, ali on o tome satima. Ne znaju pustiti. Ajde, iskomentirao si to, pusti to, idemo dalje,” kaže moj sugovornik, očito frustriran time kako se ništa ne mijenja.
Keepgoing: “I kako si se ti osjećao u tome?”
Sugovornik: “Bez veze. Probudiš se ujutro i pomisliš: ‘Šta meni ovo triba?’ Jesi li ikad imala iskustvo, sjediš u društvu, priča glupa, izmori te, i svađa iz toga ispane? Ti se zakačiš možda,poslije iđeš kući i misliš : šta meni ovo triba?”
Nije trebalo dugo da shvati koliko ga ovakav način života iscrpljuje, fizički i psihički. “Popiješ 10-20 piva, komiran si. Probudiš se ujutro… naravno, savjest radi, mučnina radi, boli sve redom, nisi ni za šta. I duhovno, ja sam zaboravio šta je mir. Nisam imao mira.”
Keepgoing: “Kad kažeš da si izgubio mir, kako ti se to manifestiralo? Jel’ bilo fizičkih simptoma, napada panike, lupanja srca?”
Sugovornik: “Srce lupa, istina. Najteže mi je bilo noću kad legnem. Teško disanje… imao sam osjećaj da je na meni tona. Ja kažem ženi: ‘Ležiš navečer, opuštaš se, a ja imam osjećaj da me barem neko oće zapalit. Ko da je to nešto na meni načičkano, kao da će to spasti sa mene ako neko to zapali.’ Tako mi je teško bilo.”
Godinama je živio s tim osjećajem tereta. Jedino što je ponekad donosilo olakšanje bio je alkohol. “Jedino kad se dobro napijem… Računam ujutro, to je glupo, neću više, stvarno mi je glupo, ali onda opet navečer ponovim isto.” Dan za danom, sve se ponavljalo. “Probudiš se, odeš na posao, odradiš svoje, pa gluposti pričaš na kavama, opet dođeš kući, odspavaš jer nemaš energije, pa onda opet u birtiju. Počne cuganje, te šuplje priče. Sve se isto vrti.”
Keepgoing: A zašto si nastavljao i dalje piti?
Sugovornik: “Nije to zato što svi to radimo, nego očito tako živiš. Nemaš perspektivu da se može drugačije.”
Kocka je s druge strane bila još jedan dio tog besmislenog ciklusa. “Počeo sam se kladiti pomalo, ali onda sam krenuo s 60 maraka, pa se naljutim kad izgubim, pa stavim 1000 maraka. Odradim ljeto, skupim 10.000 maraka, i sve prokockam. Sve što sam zaradio prokockam. I onda nemam volje za život, jedino se ubiti.”
Kockanje je, kaže, trajalo nekoliko godina. “Vidiš svaki dan da te odnosi taj alkohol, znaš da se trebaš odmaknut, ali nemaš za šta drugo se uhvatit. Nema te šta iščupat.”
Jednako je bilo i s kockom: “Igraš, gledaš rezultate stalno, čak i dok se tuširaš. Tada sam se zapitao: ‘Jesi ti zdrav čovik?’ ali svejedno igraš dalje. Kockaru nije bitno da dobiva, njemu je bitno da igra. Jel’ s tvojim parama, sa svojim, to je nebitno. Bitno je da se igra.”
Keepgoing: Koliko ljudi po tvojoj procjeni kocka?
Sugovornik: “Mogu reći da kocka 70-80 posto ljudi ovdje (oni koji posjećuju birtiju). Moraš se nečim zabaviti. Sidiš u birtiji od šest navečer do tri četiri ujutro, moraš nešto raditi. Ili piješ, ili kockaš, ili se kurvaš, ili tračaš. To ti je sve što se ovdje radi.”
Kao autor ovog teksta, ne mogu ne izraziti duboku zabrinutost zbog onoga što sam čula i vidjela. Za početak trebamo razumjeti je da to što svakodnevne navike poput sjedenja u birtiji, klađenja i alkohola izgledaju kao dio “normalnog života” zapravo prikriva mnogo ozbiljniji problem – ciklus destruktivnog ponašanja iz kojeg je teško izaći.
Iz psihoterapijske perspektive, obrasci ponašanja opisani u ovom tekstu mogu ukazivati na nekoliko mogućih dijagnoza koje se često preklapaju i dopunjuju. Najčešće se radi o ovisničkim poremećajima, a mogu se prepoznati sljedeći:
- Ovisnost o alkoholu (Alkoholizam) – Stalna upotreba alkohola koja rezultira fizičkom i psihičkom ovisnošću. Simptomi uključuju nemogućnost kontrole unosa alkohola, fizičke simptome poput mamurluka, mučnine, bolova, te anksioznost, nesanicu i napade panike. Alkohol često postaje način bijega od suočavanja s unutarnjim nemirom i nezadovoljstvom.
- Patološko kockanje – Ovaj poremećaj karakterizira nemogućnost kontroliranja kockanja unatoč očiglednim negativnim posljedicama, poput financijskih gubitaka i problema u obiteljskim i društvenim odnosima. Kockanje postaje kompulzivna aktivnost koja, slično alkoholu, služi kao bijeg od stvarnosti i pruža lažni osjećaj uzbuđenja i kontrole.
- Depresija – Simptomi uključuju osjećaj besmisla, nisku energiju, gubitak interesa za svakodnevne aktivnosti i osjećaj zarobljenosti u rutini. U opisanom kontekstu, alkohol i kockanje često maskiraju osnovnu depresiju, dok se osobe osjećaju nesposobnima da se suoče s vlastitim životom i emocionalnim stanjem.
- Generalizirani anksiozni poremećaj – Osoba može osjećati stalan unutarnji nemir, napetost, srčane palpitacije, i nemogućnost opuštanja, što može dovesti do konzumacije alkohola kao pokušaja da se smanje ti simptomi. Međutim, alkohol samo privremeno smiruje anksioznost i dugoročno je pogoršava.
Probajmo shavtiti da ovo nije samo osobni problem, već duboko društveni. Ovisnost o alkoholu i klađenju, uvijek iste svakodnevne navike i odbijanje promjena dovode do šireg problema – društva u kojem vlada apatija i nedostatak ambicije. Ljudi postaju zarobljeni u svojim navikama, gubeći priliku da iskoriste vlastiti potencijal i doprinesu zajednici. Kroz ovu vrstu ‘ubijanja vremena’ zapravo uništavamo najvrijedniji resurs – vlastite živote.
Ako osjećate da vas ova rutina guši ili ograničava, imajte hrabrosti napraviti prvi korak prema nečemu drugačijem. Umjesto da trošite sate u birtiji, pokušajte ih ispuniti nečim korisnijim – hobijem, učenjem, ili čak razgovorom sa stručnjakom koji može pomoći. Promjena nije laka, ali je moguća i uvijek vrijedi pokušati. Važno je ne odustajati od sebe.
I često sebe podsjetimo na ovu važnu činjenicu: Svaki dan je dar i prilika da razvijamo svoj karakter. Kako koristimo svoje vrijeme, tako gradimo ili uništavamo svoje živote!
