„Nikad neću dobiti ljubav koja mi je potrebna“
Životna zamka emocionalna deprivacija (uskraćenost)
U našoj kulturi okolina često hvali one koji sve mogu sami. Oni koji “ne traže”, “ne smetaju”, “ne ovise ni o kome“. Biti samostalan, sposoban, čvrst – to su vrline koje se kod nas visoko cijene.
Piše: Katarina Braovac
Drugi u vama vide snagu, odlučnost, oslonac. A šta ako ste naučili da nema nikoga da vam pomogne, pa ste prestali i očekivati? I što ako vam je s godinama postalo lakše sve sam rješavati – nego priznati da vam ipak treba neko?
U shema terapiji, ovo nazivamo životna zamka emocionalne deprivacije. Ovaj obrazac nosi u sebi nesvjesna uvjerenja koja zvuče poput:
- „Ako mi je teško, nitko mi neće pomoći.“
- „Nitko me neće stvarno razumjeti.“
- „Kad mi treba oslonac, prepušten/a sam sebi.“
Kako nastaje ova zamka?
Ova životna zamka najčešće nastaje u djetinjstvu, i to ukoliko niste imali iskustvo da vas neko emocionalno stvarno vidi i osjeti. Možda su roditelji bili zauzeti, umorni, preopterećeni pa su o vama silom prilika brinuli starija braća i sestre koja su jedva mogli voditi brigu o sebi. Roditelji su brinuli o osnovnim potrebama – hrana, škola, higijena – ali nije bilo prostora za razgovor, nježnost, umirivanje, emocionalnu prisutnost.
Od svoje okoline ste znali čuti rečenice: “Šuti, ajde nije ti ništa.”, “Stisni zube.”, “Ajde, šta plačeš- ko neka curica.”
Kako ova zamka izgleda danas?
Kao odrasli, ti ljudi postanu sposobni, vrijedni, snalažljivi. Često ostvare zavidne karijere i materijalni uspjeh. Njihovi roditelji su ponosni – jer sin je došao kući s novim modelom BMW-a ili Mercedesa.
Sve bi to bilo divno kada bi se uspjeh mjerio isključivo onim što se može pokazati ili kupiti.
Često vjerujemo da su takvi ljudi sretni – jer „imaju“. I da, materijalna sigurnost zaista olakšava život. Ali ponekad su, unatoč svemu tome –usamljeni.
Navikli su sve sami. Ne pitaju, ne traže. I toliko dugo tako žive, da više ni ne znaju kako drukčije. Teško im je kad ih najbliži ne pitaju kako su. Nekima se to rijetko događa – jer su svi navikli da oni „mogu sve“. Da vuku, podnose, rješavaju situacije.. da su uvijek dobro.
Tako je bilo i u djetinjstvu – tada su naučili da nema prostora za njihove osjećaje, samo za funkciju, praktične stvari, odrađivanje nečega, isporučivanje rezultata. Danas i dalje nose ulogu jakog, a njihove potrebe ostaju negdje po strani – neizgovorene, neprepoznate.
U njima često postoji tiha čežnja: da ih netko vidi iza te snage. da ih iskreno pita: „A kako si ti?“ – i stvarno želi čuti odgovor.
Simptomi koji pokazuju da nosite ovaj obrazac izgledaju na slijedeći način:
- U trenucima tuge, stresa, gubitka ili velikih briga – povlačite se i radije sve sami iznesete, nego da pokažete da vam treba neko.
- Imate osjećaj da ste nevidljivi, kao da nikoga ne zanima što se s vama uistinu događa.
- Ljutite se kada drugi ne primijete da vam je teško, ali im nikada ništa ne kažete.
- Kada vam netko ponudi pomoć, osjećate nelagodu, odbijete – a kasnije možda i zamjerite.
- Imate osjećaj da svi drugi imaju „nekoga svog“, a vi ste uvijek nekako sami.
Savjet za kraj
Ako se uhvatite kako automatski sve rješavate sami a potajno zamjerate što vam nitko ne pomaže – zastanite.
Pitajte se:
👉 Jesam li ikome dao/la priliku da mi pomogne?
👉 Znam li uopće što bih tražio/la – kad bih smio/smjela tražiti?
Ponekad je ispravna odluka dopustiti da neko pomogne vama.
Praktična vježba: “Ko je stvarno bio tu za mene?”
Odvojite 15 minuta i zapišite:
- Kada ste u životu osjetili da vas netko stvarno vidi – da prepoznaje kako vam je?
- Tko su bili ljudi pred kojima ste mogli biti iskreni, bez straha da ćete ispasti slabi?
- Kako ste reagirali kada vam je netko ponudio pomoć? Jeste li je mogli primiti?
Ako je popis kratak ili prazan – to ne znači da je kasno. To znači da sada konačno znate što vam je nedostajalo. A to je važan početak.
Zaključno
Ako ste se prepoznali u ovoj priči, ili želite pitati nešto vezano za ovu temu – slobodno mi pišite na mail ili u DM na Instagramu. Sve je povjerljivo. Vaše pitanje može pomoći i drugima koji se osjećaju isto, samo to još ne znaju reći.
