Uzmi dijete i njegovu majku, pa bježi u Egipat, reče anđeo sv. Josipu, a zapisa sv. Matej. To je uzvišeni zadatak biti čuvar Majke Božje i hranitelj Isusa Sina Božjega kao što je bio sv. Josip. Veličina čovjeka se ne mjeri ljudskom, nego Božjom mjerom. Tu Božju mjeru mi ljudi često ne uviđamo odmah. Prva Crkva se razvijala postupno. Tako je i štovanje svetih, polako obogaćivalo kršćansko bogoslužje. Štovanje svetoga Josipa dolazilo je postupno, a značajnije tek od 850. godine u Reichenau. Papa Siksto IV. uveo je blagdan sv. Josipa 1479. godine, a zaživjeti će u cijeloj Crkvi od 1621. godine. Predanje u volju Božju učinit će svetoga Josipa velikim pred Bogom i ljudima. Vjeruje Božjem anđelu. Ima povjerenje u Mariju i Isusa. Proživjet će život u čistoći i pravednosti, radeći svojim rukama i hraneći svetu obitelj. Mnogi će to primijetiti i istaknuti, poput sv. Bernardina Sijenskoga, koji će zapisati da poslije Marije posebnu zahvalnost i štovanje duguje svetom Josipu. Sv. Leopold piše: Sveti Josip obično bez buke čini velika čudesa. Sv. Terezija Avilska: Tko nije našao učitelja da ga nauči unutrašnju molitvu, neka uzme za učitelja ovoga slavnog Sveca, pa ne će zalutati s puta. Papa Pio IX kaže da je sv. Josip živio zato da na zemlji bude prečisti i pravi muž Bezgrješne Djevice Marije i zakonski otac njegova jedinorođenog Sina. Ivan XXIII. piše za sv. Josipa: Svetac šutnje. On je veliki svetac, njega poslije presvete Djevice najviše štujem, jer je on njoj dan kao zaručnik da joj pomaže, da je štiti i čuva u uzvišenoj zadaći Majke Božje. U teškim slučajevima obraćam se njemu i on me uvijek usliša.
Jakov rodi Josipa, muža Marije, koja rodi Isusa koji se zove Krist. To je podrijetlo sv. Josipa iz loze Davidove, piše sv. Luka i nastavlja: Svega, dakle: od Abrahama do Davida četrnaest koljena; od Davida do progonstva u Babilon četrnaest koljena; od progonstva u Babilon do Krista četrnaest koljena, zapisa sv. Matej … a bijaše – kako se držalo – sin Josipov, sin Helijev, Matatov, Levijev, navodi sv. Luka. Josipov život je usko povezan sa Isusom Kristom: S rođenjem Isusa Krista bilo je ovako: Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom, bilježi sv. Matej i nastavlja da anđeo govori Josipu u snu: Josipe, sine Davidov, nemoj se bojati kući dovesti ženu svoju Mariju jer je ono, što je ona začela, od Duha Svetoga. Sveti Josip je živio u Nazaretu, ali za popis puka mora ići u Betlehem: Tako i Josip jer bijaše iz Davidove kuće i porodice, uziđe sa svojom ženom Marijom (…) u Judeju u Davidov grad zvani Betlehem, da se upiše, piše sv. Luka i nastavlja potanko: Dok su tu bili, njoj dođe vrijeme da rodi. I rodi sina svoga, prvorođenca, te ga povi u pelenice i položi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih. Pastiri su svjedoci Isusova rođenja u jaslicama: Odu žurno i nađu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama. O prikazanju u Hramu piše: Donesoše ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu, kako je pisano u Zakonu Gospodnjem: Svako prvorođenče neka se posveti Gospodinu! Anđeo poručuje Josipu da bježi u Egipat: Ustani, uzmi dijete i njegovu majku pa bježi u Egipat i budi ondje dok ti opet ne kažem, jer će Herod tražiti dijete da ga ubije, donosi sv. Matej. Nakon Herodove smrti vraća se iz Egipta u Nazaret, prema sv. Mateju i sv. Luki. Evanđelje spominje sv. Josipa posljednji put, kad je Isusu bilo 12 godina i kad je obitelj hodočastila u Jeruzalem. Tražili su ga tri dana. Nađoše ga u hramu i Marija mu kaže: Dijete moje, zašto nam to učini! Gle! Otac tvoj i ja s bolom smo te tražili. Još nisu razumjeli tko je Isus, kao što nisu razumjeli ni Židovi kad im je Isus rekao da je on ‘kruh koji je s neba sišao’.
Ja sam kruh živi koji je s neba sišao, reče Isus Židovima … Židovi su međutim mrmljali protiv njega što je rekao: Ja sam kruh koji je sišao s neba. Zar nije ovo – pitali su – Josipov sin komu poznajemo oca i majku? Kako sad može reći: ‘Ja sam sišao s neba, donosi sv. Ivan. U svim tim događajima uviđamo kako je život svetog Josipa usko povezan s Isusovim životom. Josip je bio Isusov poočim i hranitelj u Nazaretu i do kraja je ispunio Božji plan i Božju volju u svom životu.
Štovanje sv. Josipa u hrvatskom narodu je našlo duboki korijen.
Dubrovačka Republika je 20. ožujka, 1521. god. prihvatila da se sv. Josip slavi kao zapovjedna svetkovina. Hrvatski je sabor na zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. god. proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Na latinskom piše: Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni branitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. Od redova i staleža jednoglasno je odabran. Naši su biskupi na zasjedanju u Splitu 1972. godine poručili da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687.godine i sad na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta.
Sretan i zadovoljan čovjek je onaj koji prihvaća ono što mu Bog nudi, kao što je to prihvatio sveti Josip. Nije čeznuo da puno posjeduje, nego da ispuni Božju volju na zemlji. Radio je sveti Josip, kao tesar ili drvodjelja. Molio je Abrahamskom vjerom i u miru je svoj kruh jeo. Dva čovjeka u selu. Bogatiji primjećuje da siromašak stalno pjeva. Pita ga kako može pjevati. Odgovara mu da stalno pogleda na nebo, jer tamo je prava domovina. Pogleda oko sebe i vidi da ima ljudi koji trpe više od njega. Pogleda ispod sebe i sjeti se da će svakome biti dovoljno dva metra zemlje. Dva pustinjaka u istoj kolibi. Jedan reče da bi želio kao anđeo neprestano slaviti Boga. Ode duboko u pustinju i nakon tjedan dana kuca na kolibu tražeći hrane. Stariji ga ostavi pred vratima do jutra. Zatim mu objašnjava da anđeo nema što tražiti. Ako si čovjek treba raditi. Ako želiš biti i sretan, tada moraš i moliti.
Fra Ante Pranjić Pilipović
