Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti, poučava Isus apostole, a prenosi sv. Matej. Oproštenje ljudskih grijeha je djelo Božjega milosrđa. To Božje milosrđe se pokazuje prema čovjeku od početka, počevši od istočnoga grijeha koji se oprašta u svetom krštenju, do svakoga osobnoga grijeha koji Bog oprašta u svetoj ispovijedi: od Adama preko Magdalene, od ubojica preko nepravednika, do nas svih u svetoj ispovijedi. Još u Starom zavjetu opominje knjiga Sirahova: Oprosti nepravdu svojemu bližnjemu. Što znači oprostiti donosi nam u svojoj priči o Kajinu i Abelu najpoznatiji argentinski pisac postmoderne dvadesetoga stoljeća Jorge Luis Borges. Susreli se braća Kajin i Abel, i nakon šutnje cijeloga dana, kod vatre pita Kajin Abela: Je li mi zločin oprošten? Abel odgovara: Ne mogu se sjetiti jesi li ti mene ubio ili ja tebe, a ovdje smo zajedno kao prije. Kajin nastavlja: Sad mi moraš oprostiti, a to znači zaboraviti. Abel dodaje: Tako je, dok traje grižnja savjesti, traje i krivnja. Grižnja savjesti je znak krivnje koju nosimo. Kad nam Bog oprašta, više se ne sjeća naših krivica. Božje oproštenje izvire iz Božje ljubavi. Zapravo, možemo reći da oproštenje grijeha spada među prve darove Božje ljubavi. Ta Božja ljubav je izlivena u srcima vjernika, kako kaže sv. Pavao kršćanima u Rimu: Ljubav je Božja izlivena u našim srcima po
Duhu Svetom koji nam je dan. Ljubav Boga Oca je uvijek s nama u zajedništvu Duha Svetoga. Sad možemo razumjeti zašto Isus nikad nije ostavio čovjeka bespomoćna. Uvijek mu je priskočio u pomoć bilo da ga je ozdravio ili grijehe oprostio. To nam lijepo piše Katekizam Katoličke Crkve: Bilo da je riječ o ozdravljenju od bolesti ili o otpuštenju grijeha, Isus uvijek odgovara na molitvu koja mu je upućena s vjerom: ‘Idi u miru, tvoja te vjera spasila. Evanđeoski izvještaj nam govori kako bi i čovjek, po uzoru na svoga Boga, trebao postupiti prema svom dužniku i opraštati mu nebrojeno puta.
Do sedamdeset puta sedam, opraštati svome bratu, kaže Isus apostolima, kako bilježi sv. Matej. Bezgranično praštanje doživljavamo kod milosrdnoga Boga. Dobri Bog je uvijek spreman priteći čovjeku upomoć. Od čovjeka se očekuje pokajanje za grijehe i obraćenje prema Bogu. Bog uvijek oprašta na usrdnu molbu molitelja. Isus to prenosi apostolu Petru. Petar kao pravi Židov zna da rabin uči da treba oprostiti do tri puta. Petar povećava, čak do sedam puta. A Isus ga poučava da bi čovjek trebao uvijek opraštati: ne samo sedam puta dnevno nego sedamdeset puta sedam. To znači treba opraštati neprestano ili svaki put kad te netko moli za oprost.
U današnjoj evanđeoskoj usporedbi o nemilosrdnom dužniku upoznajemo tijek smilovanja prema sluzi koji pada ničice i moli za milost. Tijek ili proces je smilovanje, otpust i oproštenje, piše sv. Matej: Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti. Ali taj isti čovjek, kojemu je neizmjerno mnogo oprošteno – 10 tisuća talenata, nema milosrđa prema svom prijatelju. Izraz 10 tisuća talenata je golemi novac, preko 120 milijuna zlatnih dolara. Gospodar mu oprašta sve to i pušta ga slobodna. Ali on je nemilosrdan prema drugu koji mu je dugovao 100 denara i zato će biti suđen prema mjeri kojom je odmjerio svom dužniku. Upozorava nas sveto evanđelje po Mateju: Ne sudite, da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti. Božja vaga nema utega. Na kraju života sve će nas izmjeriti ljubav Božja, a milosrđe Božje nas uključuje u slavu Božju.
Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama, upozorava Isus apostole, a zapisa sv. Matej. Milosrdni Bog će nam biti sudac svima. A Božja mjera nije ljudska mjera. To je misao koju će u svom povijesno-monumentalnom romanu Križari iznijeti poljski književnik modernizma, nobelovac 1905. godine Henryk Sienkiewicz. Poljaci su porazili njemačke vitezove redovnike u bitki kod Plovaca 1410. godine i tako zaustavili germansku invaziju. Grof Juranda iz Spihova ima kćer Danušu zaručenu s vitezom Zbiškom. Križari otmu kćer, a Jurandu oslijepe i zanijeme. Zbiško uhvati zločinca i dovede ga k Jurandi. Juranda uzima nož, pipa mu ruke i glavu, vrat, prsa. Diže nož i reže njegove spone kojima je svezan, dok iz slijepih očiju padaju suze na raspelo koje drži kraj sebe. To raspelo ga je podsjetilo na evanđelje koje je objava Božjega milosrđa u Isusu Kristu. A Krist predaje sebe, svoje tijelo za grješnike, kako piše sv. Luka: Ovo je tijelo moje, koje se za vas daje. To je uzvišenost spasiteljske ljubavi na kraju zemaljskoga života prema spašenome ljudstvu. Misli na konac svoj i prestani s mržnjom, opominje knjiga Sirahova. Čovjeku je teško oprostiti. Sjetimo se kako je roditeljima kojima su ubili sina. Kako je njima teško oprostiti, ali je potrebno. Danas je jasna poruka Sirahove knjige: Kad s čovjekom sličnim sebi nema milosrđa, kako može moliti za svoje grijehe? Djela ljubavi i milosrđa predstavljaju najodličnije svjedočanstvo kršćanskoga života, koji treba biti slava Božja. A slava Božja je živi čovjek i sve stvoreno. Tako nas poučava i II. vatikanski sabor u dokumentu Svjetlo naroda: Vjernici dakle moraju spoznati nutarnju narav, vrijednost i uređenje svega stvorenja na slavu Božju i jedni druge pomagati i svjetovnim djelima na svetiji život, tako da se svijet prožima Kristovim duhom i da u pravednosti, ljubavi i miru uspješnije postigne svoju svrhu. Ljudska srdžba i mržnja razaraju samoga čovjeka koji mrzi. Mržnja ne poznaje granice. Prihvaća laž. A laž se rađa u srcu koje mrzi. Mržnja upropaštava, a ljubav spašava. Oproštenje liječi, a nemilosrđe uništava. Bez oproštenje nema mira, nema sreće ni života s Bogom. Kristovo oproštenje i opravdanje je iznad stvaranja jer donosi novi život. Zato treba, kako piše sv. Pavao Filipljanima: da svaki jezik prizna – na slavu Boga Oca – Gospodar je Isus Krist, koji će pobijediti i ljudsko nemilosrđe.
Fra Ante Pranjić Pilipović
