– Ma, hajde, lako ću ja to. Pametan sam, kreativan, a imam i ugodan glas.

To su rečenice koje sam samodopadno sebi ponavljao jednog rujanskog jutra sredinom devedesetih minuloga stoljeća ulazeći u prostorije Radija Tomislavgrad.

Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity

Nigdje nikoga, a telefoni neprestano zvone. Zamišljen hodam dugim hodnikom, pitajući se gdje su vlasnici tih glasova koje sam svakodnevno slušao. Odjednom iza sebe začuh tirkizni  glas:

– A ti si taj novi kolega. Dođi da ti pokažem naše prostorije. Primam je ispod ruke i u tom trenutku pomislim: – Bože dragi, je li ovo neki duh?

Priča mi i objašnjava gdje se što nalazi i kako ću se najlakše orijentirati. Žice, antene, mikseta, mikrofoni, slušalice, odašiljač, prijemnik, sve mi je izgledalo tako komplicirano.

– Moram sada nešto odraditi, a ti sjedi u redakciji. Uskoro će doći i ostali, reče kolegica i tiho nestade u susjednoj prostoriji.

Uskoro se pojavi djevojka koju sam otprije poznavao. Srdačno me pozdravi i ponudi  jutarnjom kavom.

Neusklađeni koraci i hrapav smijeh najaviše dolazak nekoga, meni nepoznatog, momka. Proviri glavu kroz škripava vrata i reče:

– Jesi li ti taj novi? Hoćeš li ući u studio da ti isprobam glas? Baš je vrijeme za vremensku prognozu, samo ne znam možeš li ti uopće čitati.

– Pa mogu govoriti, rekoh mu i sjedoh za mikrofon.

Srce mi je počelo ubrzano lupati, ruke su mi se tresle, a onda  sam drhtavim glasom izgovorio nekoliko rečenica, moleći  Boga da to mučenje što prije završi. Vratih se zabrinut u redakciju u kojoj su uz kavu razgovarale žena tirkizna glasa i novopridošla vlasnica zlatno – ružičastoga glasa. Osluškujem što pričaju.

– Baš ti je lijepa ta majica, gdje si je kupila? – upita tirkizni glas.

– Dobila sam je na dar. I meni se sviđa, odgovori.

Osjetih miris parfema u zraku. Čini mi se Gloria Vanderbilt. Nepogrješivo je pristajao zlatno – ružičastom glasu.

– Dobro nam došao, Ćipa, reče mi. Budući da je urednik na godišnjem odmoru, možeš nama reći kakvu emisiju bi želio raditi.

– Pa, za početak, mislim da bih mogao uređivati emisiju klasične glazbe. Već sam smislio naziv: „Glazbeni slap“.

Razgovor prekide novopristigli mladić, inače moj znanac iz djetinjstva. Pruža mi ruku, kazavši:

– Znam ja da ti imaš puno ideja, ali neće sve ići tako glatko kao što ti se možda čini. Oko tebe su ljudi s vrlinama, ali i manama. Uostalom, svatko od nas se u vatri kalio. Nećeš ni ti proći bezbolno. Zato polako, budi uporan i strpljiv.

Veći dio moga prvog radnog dana svi su nešto radili, a ja sam uglavnom bio zabrinut i šutljiv.

U poslijepodnevnim satima žena s tirkiznim glasom predloži da pokušamo složiti moju prvu glazbenu emisiju. Još se živo sjećam. Odabrao sam barok: Vivaldija, Albinonija, Bacha i sve to na kraju zalio Smetaninom Vltavom.

Dok sam pripremao emisiju, upoznao sam i novoga kolegu u tehnici koji me blago tapšao po ramenu, govoreći:

– Samo ti polako, dragane. Nikud nam se ne žuri.

Prije početka emisije sjedio sam u studiju sa ženom tirkizna glasa koja mi reče:

– Ako će ti biti zgodnije, mogu ostati s tobom u studiju dok ne odradiš emisiju.

Uzeo sam je za ruku i u tom trenutku neopisive zahvalnosti zamolio dragoga Boga da joj podari ono što posebno želi. A emisiju sam ipak nekako odradio sam.

Od moga prvog radnog dana do danas, kada pišem ovu priču, prošlo je puno godina. Bilo je puno lijepih, ali i onih drugačijih trenutaka. Kroz sve ovo vrijeme zajedno smo se smijali, tugovali, ponekada svađali, ali se i mirili. I uvijek radili i stvarali. Iza nas su tisuće i tisuće odrađenih programskih sadržaja.

Već 29 godina živimo i dijelimo svakodnevicu s našim slušateljima i sugrađanima koji su uvijek u pravu i od kojih sam naučio da nigdje nije besplatno tako skupo kao kod nas i da tuđe valja, a naše ništa ne valja. Naravno, neka mi oproste oni koji ne razmišljaju tako.

Dragi moj RTG, neka ti je sretan rođendan. Po običaju, nisam ti ništa donio, ali sam od tebe puno dobio.