Piše Stipe Ćurčić/ Tomislavcity
Nije da se hvalim, ali sam poprilično, kako se ono kaže, zaost`o i u vremenu i u prostoru.
Kad je riječ o vremenu, po nekim svojim razmišljanjima, navikama i postupcima, nikako nisam u skladu sa današnjicom. Strogo se držim nečega što je postalo narodna baština, npr. kućne molitve, poštivanja starijih, žena i djece, suosjećanja sa slabima i nemoćnima, strpljivosti prema dosadnima i gnjavatorima itd., da se ne hvalim više.
Što se prostora tiče, što sam stariji, prostor mi je sve suženiji. Pa tako ono što mi je nekad izgledalo prostrano, sada mi je puno manje, a moji koraci sve su teži i sporiji.
Sve rečeno odnosi se i na moje mjesno groblje. Svaki put kad odem obići počivališta svojih roditelja, rodbine i ostalih stanovnika ovoga podzemnog naselja učini mi se da je groblje sve manje i manje, a nas u njemu sve više i više.
Ali nemojte da moj subjektivni osjećaj utječe na vaše objektivno promatranje. Upravo su ovi dani, Svi sveti i Dušni dan, prilika za ukazivanje na neke dobre i loše pojave kada je u pitanju naš odnos prema pokojnima.
Da se razumijemo, dobro je to što se sjećamo naših pokojnika, obilazimo groblja, donosimo cvijeće, palimo svijeće i pomolimo se na njihovim grobovima. Budući da ne znamo gdje je Svemogući koga rasporedio, onda se molimo za sve naše pokojne, za duše u čistilištu i za one kojih se nema tko spomenuti.
Ne znam kako vi, ali osobno vrlo često razmišljam i molim za one poznate i nepoznate za čije grobove ne znamo i čije su kosti rasute po „Križnim putevima“ ovih naših grebenih prostranstava. Vjerska nam je dužnost spominjati se njihovih duša i prikazivati svete mise za njih.
Sve je ovo dakako dobro. A loše je to što smo najčešće veliki formalisti, pa nam mise za pokojne moraju biti na godišnjicu smrti, mora se javno pročitati za koga se služe i tko ih plaća, jer cijelo selo treba čuti kako smo mi dobri i vodimo brigu o našim mrtvima čak i u vječnosti.
Budimo objektivni, mi smo zajednica koja je još uvijek, civilizacijski i kulturološki, u procesu formiranja. A koliko sporo u tom formiranju napredujemo, bojim se da će prije doći novo nebo i nova zemlja. Groblja i grobovi su nam tijekom godine uređeni samo nekoliko dana: za blagoslov polja, godišnjice smrti, te za Sve svete i Dušni dan. Teški smo mi ljudi, a teško je i našim grobovima pod preteškim mramornim spomenicima, uglavnom bez stila i ukusa. Toliko smo pametni da znamo da je našim pokojnicima jako bitno koliko svijeća i cvijeća im donosimo.
Groblja ne doživljavamo kao dio vlastitoga životnog prostora. Ona su za nas maglovita mjesta, mjesta nelagode i gubitka. A dok smo na Zemlji, jedino što je izvjesno jest da ćemo i mi jednoga neznanog dana preko groba prijeći u vječnost.
I sve naše izvanjske manifestacije više govore o nama nego o našim mrtvima. Upravo su groblja ogledalo stvarnosti jedne zajednice.
Ne brinimo za mrtve. Njima, ama baš ništa ne treba, osim naših molitava. Brinimo za žive, pogotovo za one koji su živi, a kao da nisu.
