Piše: Stipe Ćurčić/Tomislavcity
Tog siječanjskog poslijepodneva kišilo je nad zagrebačkom zračnom lukom. Moji pratitelji doveli su me do mjesta do kojeg imaju pravo doći. Preuzima me policajac i govori: “Vas ćemo, preko reda!” Čvrsto me uzima ispod ruke i gura ispred sebe. Strovali me na neku hladnu željeznu stolicu i reče mi: “Gospodine, ostanite tu, već će netko doći po vas prije leta”.
U čekaonici nema puno ljudi. Mutno i krckavo iz zvučnika dopire jedva razumljiva najava leta: “Putnici za Split, krenite prema izlazu!” Jedna žena hrapavoga glasa, prima me za ruku govoreći: “Vi ćete preko reda!” Na putu do zrakoplova silazimo niz duge strme stube. Pita me čeka li me tko u Splitu. Odgovaram joj potvrdno. Na ulazu u zrakoplov prihvaća me stjuardesa. Licem okrenuta prema meni, uzima mi ruke i hodeći natraške vodi me do mog sjedišta, cvrkućući: “Tu je vaše sjedalo, a ispod njega je padobran, koji ćete upotrijebiti u slučaju nepredviđenih okolnosti… ”
Ne slušam je i sigurno ne kanim upotrijebiti padobran. Pipam sjedalo, stol ispred sebe, prozorsko staklo i iz zvuka motora shvaćam je ovo jedno staro kljuse koje je davno odradilo svoje i da mu je mjesto u nekom tehničkom muzeju. Buka motora, glazba visokofrekventnih tonova i glas stjuardese u zvučniku iznad mene: “Dragi putnici, dobro došli na let Zagreb – Split. Uvjeti za let – zadovoljavajući. U Split slijećemo za sat vremena. U slučaju nepredviđenih okolnosti koristite masku za kisik, padobran…” I već letimo. Nema nas puno u zrakoplovu.
“Što ako se zaista ova šklopocija srenda?” – pomislih. “Krhotine zrakoplova i ljudska tijela padaju s divno plavog neba na majčicu zemlju. Koja smrt, sutra bi naša imena osvanula u svim novinama, svi mediji bi govorili o strašnoj nesreći nas, koje to uopće više ne bi brinulo”. Trgnuh se naglo iz misli, prekrižih se i rekoh Bogu: “Ljubljeni moj, strah me je. Ti sigurno razumiješ jaku vjeru svih onih koji lete”. Začujem stjuardesin glas: “Izvolite!” Pruža mi vrećicu kikirikija, čašu soka s okusom aptovine i poseban plod hrvatskog narodnog genija – kolač paprenac. Pokušavam ga zagristi, ali… ne ide. S njim bih sigurno mogao razbiti prozorsko staklo. No, neću to učiniti jer večeras imam zakazanu svirku u jednom duvanjskom restoranu. To je život. Moram svirati kad mi se plače. Ili kako bi to kontemplativci rekli: “Biti u radosti tužan, u tuzi radostan”. Iz misli me trgnu spuštanje zrakoplova i glas iz zvučnika: “Vežite se, slijećemo!” Stjuardesa mi govori: “Vi, gospodine, ostanite tu, već će se netko pobrinuti za vas”. I zaista, pobrinuše se. Četiri snažne ruke grubo me pograbiše, uzeše između sebe i iznesoše iz zrakoplova. Uzaludni su bili moji vapaji: “Gospodo, ja mogu sam hodati!” U trenu se nađoh u bolničkom vozilu. Što sam mogao zaključiti? Čovjek ne može biti toliko nesposoban koliko ga drugi takvim mogu učiniti .
“Vi ste u redu?” – upita me, pretpostavljam, liječnica.
“Ne, ja sam preko reda…, ne znam samo od kud vam ovi bolničari snagatori koji ne znaju voditi slijepog čovjeka”.
“Nije do njih” – reče mi blago – “to je ipak vaš problem, morate znati naučiti ljude kako će vam pomoći”.
Odlazim s mišlju da večeras imam svirku u jednom duvanjskom restoranu. To je život.
Foto: Ilustracija/Avioradar.hr