Piše: Stipe Ćurčić Ćipa/Tomislavcity
U mojim godinama trenutci tišine i mira su prava privilegija. Ne znam kako je to s vama, ali ja se u tim blaženim trenutcima volim igrati s mirisima. Neki ljudi kažu da se mirisi ne mogu misaono dozvati. Ne smatram da je tako, jer što je drugo svijet nego jedna velika parfumerija ugodnog i neugodnog, u koju trebamo ući budnih osjetila.
Budući da sam nepopravljivi sanjar, nije mi teško prihvatiti tu čudesnu igru, jer za mene su mirisi stvarni prizori, nešto što se može vidjeti, čuti i opipati rukama. Mirisi su pjesme i raznobojni treptaji svjetlosti.
Ako želim biti dijete, dozovem miris tek pečenog kruha, a blagi mi vjetar, onako usput, donese miris svježe opranog rublja. Na starom štednjaku kuha se kava koja miriše na jutarnju molitvu. Posebno se volim igrati s mirisima zalazećeg sunca, stojeći na kućnim vratima i bezbrižno slušati anđeosku pjesmu.
Ništa nije tako tužno i depresivno kao davni miris sarajevske magle. I da bi se moja duša razvedrila, odlutam do jedne stare bokeljske crkvice i opijen mirom i sabranošću udišem svjetla voštanih svijeća.
Ako želim biti mladić, pun neizvjesnosti i straha od slobode koja mi je ponuđena na pladnju života, prošećem se zagrebačkim trgovima. Zatim uđem u neki prepuni zagušljivi tramvaj i iziđem na postaji koja miriše na vrelu čokoladu. Razmijenim nekoliko riječi s tihom knjižničarkom u knjižnici gdje mogu osjetiti kolektivna isparavanja svih onih silnih likova iz nebrojenih knjiga.
Miris dima moje prve cigarete, prve čaše šibenskoga vina, miris parfema djevojke u koju sam bio zaljubljen čine me plavičasto sjetnim. Ošamućen sam od te ugodne i neugodne ponude i potreban mi je povratak u sadašnji trenutak. I kao zreo čovjek, udahnem miris tek pokošene duvanjske trave, opijem se zvjezdanim nebom i zaspem kao dijete.
U mojim godinama igram se s mirisima. Oni su za mene nešto stvarno, čujno i opipljivo. Igrajući se, naučio sam jednu davnu mudrost: ˝Ne miriše lijepo, sve što lijepo miriše˝.
