Uzimamo za naše razmatranje Isusov govor u kojem govori o nevjeri Židova u njega kao Mesiju (usp. Iv 12,37-50). Isus je pred svojim narodom učinio tolika znamenja, zapravo čudesa i izrekao toliko snažnih i poticajnih riječi o Bogu, svijetu i čovjeku, te o sebi kao Mesiji da je to za divljenje svakome. To što ne prihvaćaju ispunja se riječ proroka Izaije, koji je “vidio slavu njegovu, te o njemu zborio“, tj. o Kristu Mesiji. Stoga Izaiju spominje i Isus u svome govoru, a evanđelist Ivan navodi u svome evanđeoskom odlomku. To se Izaijino viđenje zbilo u Hramu (usp. Iz 6,1-4sl.). Ovdje se lijepo vidi kako Isus drži do starozavjetnih Božjih riječi izrečenih po proroku Izaiji i uopće. Ta riječ se krije u upitu o tome tko je povjerovao navjestiteljevoj poruci i kome se otkrila ruka Gospodnja. “’Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno, kome se otkri ruka Jahvina?’ Izrastao je pred njim poput izdanka, poput korijena iz zemlje sasušene. Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.“ (Iz 53,1-5). O Isusu je ovdje riječ, i to u Starome Zavjetu koji oni drže vjerodostojnim, no opet ne prihvaćaju.
I nisu mogli povjerovati u Isusa i prihvatiti ga jer su im bile oči zaslijepljene, srca stvrdnuta, te svojim očima unatoč svoj jasnoći oni nisu vidjeli, srcem nisu razumjeli, te se nisu obratili da bi ih Bog ozdravio. Bog je rekao proroku Izaiji ove riječi: “Idi i reci tom narodu: ‘Slušajte dobro, ali nećete razumjeti, gledajte dobro, ali nećete spoznati.’ Otežaj salom srce tom narodu, ogluši mu uši, zaslijepi oči, da očima ne vidi, da ušima ne čuje i srcem da ne razumije kako bi se obratio i ozdravio.“ (Iz 6,9-10). No, ipak su “mnogi od glavara“ vjerovali u Isusa skrivajući tu svoju vjeru poput Nikodema koji je noću došao na razgovor Isusu i Josipa iz Arimateje u Judeji, te su ova dvojica sudjelovala u pokopu Isusovu i radovali se njegovu uskrsnuću. To skrivanje bilo je zbog farizeja koji bi ih izopćili iz sinagoge čim bi saznali da su povjerovali u Mesiju Isusa.
Nakon toga uslijedio je Isusov snažni govor, za čiji početak Ivan veli da Isus povika. A što je to Isus viknuo svojim povijesnim slušateljima? Rekao je da tko god u njega vjeruje, ne vjeruje samo u njega, nego u Onoga koji ga je poslao iz nebeske stvarnosti u ovu našu zemaljsku, ljudsku zbilju. Zatim, tko god vidi Isusa, vidi Onoga koji ga je poslao. Time uspoređuje sebe s Ocem. Valja znati da smo i mi došli iz nebeske zbilje, iz Uma Očeva u zemaljsku stvarnost po slici Kristovoj, po vječno rođenom Logosu, Riječi, Drugoj Božanskoj Osobi. On je Bog kao i Otac.
Dalje Isus zbori da svaki koji njega vidi, vidi Boga Oca koji ga je poslao. Zatim, rekao je da je on Svjetlost koja je došla na svijet, u stvoreni kozmos, posebno među stvorena ljudska bića, muškarce i žene, te da nitko od njih vjerujućih u Isusa ne bude i ne ostane u tami. Ovdje su dva pojma važna: svjetlost i tama. Svjetlost obasjava, prosvjetljuje, proniče, potiče na ljubav, a tama guši sve, ne daje nimalo mogućnosti izlaska iz tamnoga svijeta u kojem vlada Sotona. No, tko povjeruje u Svjetlost, ima šanse izvući se iz tame. Pogotovo je to moguće ako se slušaju Isusove riječi koje čine jaki zaokret u životu svakoga pojedinca zahvaćena tamom i silama zloga. Ako se njegove riječi ne slušaju i ne uvažavaju čuvanjem u srcu i umu, razmatranjem i primjenjivanjem u životu, onda upada u zamku samoprosudbe i samoosude, a Isus ga ne sudi, nego se i dalje zauzima za te osobe. Ta, Isus nije došao na ovaj svijet da ga sudi, nego da ga spasi, a na tome svijetu najvažnije i najvrjednije je biće čovjek koji je obdaren razumom, sviješću i savješću, te po tim sposobnostima i Božjim darovima sam prosuđuje svoje odnose prema Bogu, svijetu, Kristu i svome okružju, i na temelju toga donosi zaključak o sebi, tj. gdje će: u Raj, Čistilište ili u Pakao (usp. Mt 25,31-46). Tko to voli Pakao ovdje na zemlji, a pogotovo gore u novoj zemlji i novome nebu, kako veli sv. Ivan u Otkrivenju (usp. Otk 21,1).
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
