Evanđelist Ivan veli da je među stranačkim ljudima farizejske sljedbe bio ugledan Židov, čovjek poimence Nikodem. On je bio i član židovskog Velikog vijeća, te znalac i učitelj Mojsijeva zakona. Približio se Isusu jer mu se svidio njegov nauk kao i njegova djela. Ovaj farizej nije sve otprve shvaćao, pa mu je Isus nastojao to pobliže projasniti. Iščekivao je kao mnogi drugi Židovi da će budući Mesija uspostaviti Izraelsko zemaljsko kraljevstvo i osloboditi Židove od rimskih nasilnika, ali od toga u grubom poimanju oslobođenja nema ništa. Protivio se uhićenju Isusa. Sudjelovao je s Josipom Arimatejcem u Isusovu ukopu.
Nikodem je sve što je Isus zborio pobožno i strpljivo slušao i mozgao u umu i srcu, te ga je u jednom trenutku upitao o tome kako se to može zbiti, dogoditi, to novo rađanje čovjeka, to preporađanje. Isus ga je podsjetio na njegovu ulogu u narodu Izraela, a to je učiteljska, te mu je prigovorio kako da to on ne shvaća kao učen čovjek i učitelj. Ponovno Isus odgovarajući farizeju Nikodemu rabi česticu zaista dva puta, što stvara jači dojam uvjeravanja i poučavanja, te nastavlja u svoje ime i u ime onih koji su s njime zborili: Govorimo što znamo, svjedočimo o onome što smo vidjeli, a vi toga našega svjedočanstva ne primate. Isus nastavlja dalje s uvjeravanjem Nikodema i svih s kojima on živeći djeluje – farizeja pod vidom da im to priopći. Kaže Isus da mu nisu povjerovali kada je govorio o zemaljskome, o tvarnome, o opipljivome u ovome svijetu, te se pita kako će mu povjerovati kada bude govorio i svjedočio nebesko, zapravo sve o svome Ocu i Duhu Svetome.
Kad ga je dostatno uveo u glavnu temu skrovitoga noćnog razgovora, onda je otpočeo navješćivati govoreći da nitko nije uzašao na nebo osim onoga tko s neba siđe, a to je Sin Čovječji. On je sišao s neba, od Oca i nastanio se na zemlji s ljudima, miljenicima Božjim. Sada nastavlja zboriti uzimajući povijesnu sliku povezanu s Mojsijem koji je podigao zmiju u pustinji i tko god bi u nju pogledao, ozdravio bi. (Usp. Br 21,8-9). Tako će biti podignut na križ Sin Čovječji i svi koji se u nj zagledaju u vjeri, zadobit će život vječni. Bog je poslao u svijet svoga Sina Jedinorođenca jer je tako snažno ljubio svoj stvoreni svijet s čovjekom na čelu, a poslao ga je da nijedan koji vjeruje u njega, po njemu i s njime ne propadne u svijetu nego da postigne život vječni. I nije Bog poslao na ovaj naš svijet svoga Sina da sudi ovome svijetu, nego da se svijet i čovjek spase po njemu, te da se u svjetlu Sinova Božanskoga života pogledaju i sami o sebi prosude, a ne da o tome sam Sin sudi. I tko god vjeruje u Sina, neće biti osuđen, a onaj tko ne vjeruje, već je samim time osuđen. A ovo je taj sud: Ljudi na ovome svijetu više su voljeli i činili zla djela u tami, umjesto da su prigrlili Svjetlost koja je poslana njima i svijetu, svjetlost je u Isusu Kristu. Međutim, problem je što su ljudi skloniji činiti zlo, mrziti svjetlost i ne dolaziti joj jer se tada pod osvjetljenjem i prosvjetljenjem razotkrivaju sva njihova tamna i zla djela. Tko god čini istinu u svome životu, dolazi i živi na svjetlosti želeći da bude bjelodano da su sva njegova djela učinjena s Bogom i u Bogu, te za Boga. A ako su za Boga, onda su u potpunosti i za čovjeka i ovaj svijet u kojem se čovjek rađa i razvija do smrti i potom do kraja novoga života.
Don Ilija Drmić/Tomislavcity
