Uvodno o ovome Psalmu 13 (12) imamo samo napomenu zborovođi da je psalam Davidov, a ostale detalje za izvedbu on zna na temelju prethodnih uputa, te će primijeniti najprilagodljiviju za pjevanje ovoga psalma.
Prva strofa puna je jedne riječi, a ona glasi i jest: dokle. Pisac David se obraća svome Bogu Jahvi postavljajući mu pitanja: Ta dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš skrivati lice od mene? Dokle ću nositi bol u duši i tugu u srcu obdan i obnoć? Dokle će se dizati dušmani na me? Dakle, imamo u ovoj strofi četiri puta upotrijebljenu riječ – dokle. To je uistinu zadahtan odraz pitanja svome Jahvi, Bogu koji se neće na njega naljutiti pa čak da je i još više puta upotrijebio ovakva i slična pitanja s početnom riječju – dokle. Zar ne i otac svome sinu postavlja ovakva ili slična pitanja čija je početna riječ – dokle. Može biti i obrnut upit, a taj je da sin postavlja pitanja svome ocu i to s početnom riječju – dokle i oba se čudom čude pitajući se odakle ta pitanja.
Upotrijebljena riječ prevoditelja dókle je prilog koji u ovom slučaju označava vremensku orisnicu pitajući do koje točke nešto traje ili se proteže. Pjesnik David u ovoj molitvenoj pjesmi pita svoga svemogućega Boga – Dokle (ću čekati), što je upit o vremenskom trajanju. Sinonim za riječ dokad je vremenski, a do kojeg mjesta je prostorni. Često se koristi u frazi dokle god za naglašavanje neograničenosti trajanja nečega.
Pokušajmo se uživjeti u ova Davidova postavljena pitanja našem Bogu. Prvo pitanje Bogu glasi: Dokle ćeš me zaboravljati? Vidite kako smo slični Davidu. I mi se često pitamo na taj način, jer nismo osjetili Božju milost i njegov dar koji nam je darovao, a mi smetnuli s uma na po’ druma. I kad mu postavimo pitanja poput Davidovih, on samo šuti. Božanska šutnja je snažni govor koji bismo trebali razumjeti prema Božjim darovanim darovima. Ne odgovara ništa na to naše postavljeno pitanje u dubini naše svijesti. Očito, da mi sebe slabije poznajemo poput Davida i kad razgovaramo sa svojim Bogom ne kazujemo mu sve, jer on sve to zna, ali šuti. Bolje je ipak sve njemu otvoreno reći. No, bilo bi bolje da Bog nama postavi to isto pitanje i tada se obraća nama pojedinačnim protupitanjem koje glasi: Ta dokle ćeš me zaboravljati? Dokle ćeš moje Zapovijedi kršiti? I tako u nedogled. Vjerojatno ćemo i mi zašutjeti i nastaviti svoj svijet rada, zarade, učenja, igre, zaborava svojih grijeha.
Na drugo Božje pojedinačno pitanje nama svojim umnim stvorenjima: Dokle ćeš skrivati lice od mene? I na to pitanje zacijelo ćemo zašutjeti i ništa mu nećemo odgovoriti, jer smo svjesni da uistinu skrivamo svoje lice, svoj lik, svoju ćud, svoj značaj, svoju zbrkanu misao i pamćenje pred onima kojima ne bismo to trebali učiniti. Ta, ako tima sve otvoreno reknemo, onda ne moramo ponavljati svome Bogu, jer on je to čuo i nikada neće zaboraviti. A izreći ocu, majci, bratu, sestri, prijatelju, isto je vrijedno, ali najvrjednije je kad se rekne svome Bogu.
I pitanje Božje svome stvoru: Dokle ću nositi bol u duši i tugu u srcu obdan i obnoć? Odgovor je vrlo jasan, jer ga slutimo. A taj je da je i Bog naše boli u duši s tugom u srcu uzeo na se. On je dobri Bog i to očituje svojim činima, a to je ujedno njegov odgovor na naš upit, kao i na upit psalmista Davida. I četvrti upit Božji nama: Dokle će se dizati dušmani na me? Bog je zacijelo pitao Davida o tome tko su ti dušmani, a on mu je odgovorio tumačeći ih kao nitkove, što se Bogu nije svidjelo, jer i ti dušmani su njegovi stvorovi kao i sam David i sav njegov narod. U ovome spletu leži teška zamka za Davida, ali ne i za Boga. Bog sva svoja stvorenja zna i jednako voli, a, istina, očekuje od njih svih isti pozitivni odgovor, što je posve logično zaključivanje i napose u Božjem duhu. Do dana današnjega nije uspostavljeno ravnovjesje među ljudskim stvorenjima Božjim. I može nam Bog postaviti pitanje: Dokle će se dizati dušmani na nedušmane? Dokle god postoji utisnuta sebičnost u ljudske duše radi vlastitog interesa i dokle god se ljubomorno čuva. To je znak slabe vjere u Boga.
Bog šuti a mi sve njegove govore i šutnje promišljamo i razabiremo, te zaključujemo koliko smo moćni i nadahnuti, a u svemu nam pritječe u pomoć i sam naš dragi i voljeni i svemoćni Bog, koji sve vidi i sve zna, a mi smo njegova stvorenja ograničeni i u gledanju i u znanju. Nakon smrti zemaljske sve će nam se očitovati i bit će nam posve jasno u što smo se zaljubili, zbog čega smo griješili, zašto smo strepili od neprijatelja, progonitelja, zbog čega smo lagali i sve tako do kraja.
U sljedećoj strofi pjesnik David moli Jahvu, svoga Boga da pogleda, božanskim pogledom koji je sveobuhvatan, te da usliši njega i sve dobre nakane njegove i njegovih žitelja. Moli ga za prosvjetljenje očiju da bolje vidi stvarnost s narodom i samim sobom u ovoj suznoj dolini, te da ne zaspi nasmrt ni on ni puk Božji i njegov narod diljem njegove domovine i narod Božji cijeloga svijeta. I moli da ne bi rekao dušmanin: “Nadjačah njega!“ – i da ne kliču njegovi protivnici ako posrne zbog bilo čega, zbog krupnih i loših djela kao i onih sitnih i gotovo neznatnih. Iz ovoga je vidljivo da su sva ljudska bića slična u svome mišljenju i svome strahovanju od drugih i bližnjih. Iako postoje Božje zapovijedi i mnogi korisni savjeti s uputama o načinima življenja, ipak svi smo slabi i drhtimo pred svojim suparnicima bojeći se da nas ne nadjačaju ni u kojem pogledu. Ako nas nadjačaju, mi se slomimo i upadnemo u mnoge oblike patnje. I oni koji su doprinijeli takvome lomu, također nisu sretni u Bogu jer Bog ne trpi mržnje, nasilja, ratove, ubojstva i sl.
Pjesnik i kralj David u ovoj završnoj strofi očituje svoju vjeru u Boga kad kaže da se u njegovu dobrotu uzda, te potvrđuje molitvom neka mu se srce raduje spasenju njegovu. Stoga odlučuje da će pjevati Jahvi koji mu čini dobro i pjevat će imenu Jahve Svevišnjega i Svemogućega Boga.
Don Ilija Drmić
