Glavna, udarna radna snaga umirovljenici
Dragi moji vršnjaci, nešto stariji ili nešto mlađi, vrijeme je da počnete bolje brinuti za vlastito zdravlje i to ne samo zbog vlastitog dobra, već i zbog općeg dobra. Nije svako zlo za zlo. Većina nas koji ćemo po nepovlaštenim uvjetima u starosnu mirovinu može računati na iznose od nekih petsto pa do možda sedam stotina maraka. Naravno da to nije dovoljno za nešto više od parizera. Ne treba imati iluzija, u idućih dvadesetak godina može biti isto, slično, malo bolje ili malo gore. Zato se valja pobrinuti za dodatne prihode već sada. Budući da su plaće onakve kakve jesu (vidi iznos pretpostavljene mirovine proizišle iz dugogodišnjih plaća) ne treba očekivati da posjedujete neke zalihe, nekretnine vrijedne prodati ili štednju.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Zato postoji samo nekoliko realnih opcija. Prva je da ipak i isključivo živite od mirovine ma kolika ona bila. Druga je da vam netko blizak daje makar sitnu financijsku potporu. Treće opcija mi se čini najprivlačnija. Bez obzira na pozne godine u penziju mogu, ali u mirovinu ne. Zato je važno pomalo brinuti o zdravlju da kada odete u penziju nastavite raditi i dopunjavati mjesečni prihod. Svatko od nas već sada na različitim mjestima susreće umirovljenike koji su prvoga dana penzije nastavili raditi negdje drugdje. Toga će biti sve više. A umirovljenici koji rade bit će sve stariji. Sreća naša da nam je mladost šmugnula preko granice, pa je stvoren, za prije petnaestak godina, gotovo nevjerojatan nedostatak radne snage. Ne tako davno tražiti posao, a imati više od šezdeset je značilo biti odbijen, ako ne i blago ismijan. Sada valjaju i starci. Valjaju i državama. Donedavno su zakoni priječili umirovljenicima bilo kakav rad, osim onoga na crno. Potom su išli pokušaji da se produži radni vijek na šezdeset sedam godina, pa je to odbijeno jer se eto ljudi eksploatiraju do smrti. Ostade rad do šezdeset pete, ali nitko ne primijeti da je umirovljenicima zakonom omogućeno da nastave raditi. Pa onda ne može cijela mirovina dok radiš, odreci se pola, pa trećine. Sada može cijela mirovina i samo radi. Mi sve dovedemo do apsurda. Tako sada na mala vrata čini mi se prolazi da mogu raditi i oni koji su u mirovinu otišli prije vremena jer su invalidi i ništa nisu mogli raditi.
U mozaik se uklopio i nedavni opći štrajk u Francuskoj. Eh ti Francuzi! I po mome ukusu oni malo previše štrajkaju. Ne znaju oni trpjeti poput nas. Po tko zna koji put se digli na noge jer je vlast naumila produžiti radni vijek s šezdeset dvije na šezdeset četiri godine. Naravno da smo ovaj put za vlast, jer te lijene Francuze će hraniti naši Nijemci i mi u Njemačkoj.
Očito smo se upecali. Nećemo mi raditi do šezdeset sedme, već dok god možemo, do dan prije smrti.
A i nema tko raditi, već sada su to tinejdžeri dok se ne snađu i ne pokrenu i umirovljenici dok ne umru.
I već sada smišljam što ću raditi kada me pošalju u penziju? Umiroviti se neću i ne mogu. Previše godina na minimalcu.
Primam konstruktivne savjete…
A uostalom, Bog se pobrine za svačiju nafaku.
