Kako je nekada sve bilo dobro, a sada ništa ne valja
Ništa novo nema u ljudskoj potrebi da uljepša prošlost. O tome barem sve znamo i opet ne možemo odoljeti i ne uljepšati ono što je nekad bilo. Kažu da bi svaki čovjek poludio da nema tog ljekovitog mehanizma brisanja i potiskivanja onoga ružnoga i traumatičnoga, a sanjarenja o onome što je bilo dobro. Znamo mi i od neugodnoga napraviti lijepe događaje. Sve je to dobro dok ne prijeđe u mitomaniju. E tu valja zastati i objektivno preispitati nedavnu prošlost, a ne mladima gaditi sadašnjost tvrdnjama o dobroj prošlosti koju je neka malena, zla grupica ljudi upropastila.
Piše Božo Krajina/Tomislavcity
Naime kaj! Na pisanje i onoga što slijedi potaknuo me video u kojemu je prikazano prepuno Duvno sretnih ljudi, s dobrim plaćama. I tu priču naši mladi piju. Sada ništa ne valja i Duvno je pusto. Jeste Duvno je prilično opustjelo. No to ne znači da je prije sve valjalo i da smo bili sretni ljudi, svi zaposleni i s dobrim plaćama. Istina je da nas je bilo puno više, ali ne zato što nismo imali potrebu nigdje ići, nego zato što su donedavno za zemlje Zapada trebale vize. Nije im trebala radna snaga. Sretni oni koji su se uspjeli probiti na Zapad. To su bili oni s papirima i one papiruše. Ti su bili poželjni budući bračni drugovi. Glorifikacija osamdesetih godina ide uz, što braća Srbi kažu, vajkanje o dobrim vremenima kada je grad bio pun, a „jutri nisi mogao proći od pustih zaposlenika“. Koja subjektivna, paušalna i potpuno pogrešna procjena! Duvno danas ima otprilike istu, pa i nešto višu, registriranu zaposlenost kao tih, „zlatnih godina“. Otprilike je isti broj kao i danas onih koji rade po Zapadu. Jedina razlika je što danas zaposlenici obitelj vode sa sobom, a ne ostavljaju u Duvnu. Lažni privid onih koji misle kako je nekada bilo bajno u odnosu na danas, potaknut je sjećanjem na nekadašnja poduzeća koja su propala već prije rata, a dokusurena u privatizacijskom grabežu dvije tisućitih godina. Oko tih strvina samoupravnih poduzeća, dogovorne ekonomije okupilo se golemo jato morskih pasa u zanosu hranjenja. Oglodali ono malo što je ostalo. Tako su redom nestali Bosnapromet, UTP Delminijum, Plastika, Kožara, Duvno-bus, pilana, Planinsko dobro, GP Vran, Transportno…
Kviz-pitanje za sve je, a što je nestalo u Kazagincu? Nestao krojačko-tekstilni pogon „Potka“.
Znam da se mnogima ovo neće svidjeti, ali većina toga je bilo bezvrijedno, a ono što nije, relativno lako je nadoknadljivo. Umjesto trgovina Bosnaprometa iznikle su privatne, umjesto ugostiteljstva objedinjenog u Delminijumu znatno više privatnoga, umjesto Duvno-busa privatni prijevoznik. Sadašnji poduzetnici imaju više kamiona, nego Transportno kompleta ključeva. Pilanu u Šujici zamijenilo nekoliko privatnih, Planinsko dobro je uspješno Šišovićevo Duvanjsko polje, a niklo je niz ozbiljnih farmi. Vran se raspao i nestao. I trebao je nestati, ostao je kamenolom i niknuli neki novi građevinski poduzetnici.
Jedini žal je za tvornicom kabela. Ona je opstala, ali je mijenjala vlasnike, u jednome trenutku potpuno zastala, zamrla i umalo umrla. A mogla je doživjeti ekspanziju i danas zapošljavati više nego što zapošljava i nego je zapošljavala.
Jednom riječju, nismo puno imali, pa nismo ni mogli puno izgubiti.
Pod mladima, djecom, smatram sve one koji ne pamte niti rat niti poraće, sve one koji niti dana nisu išli u komunistički vrtić. U prošlosti puno toga nije bilo dobro. Opravdano je moja generacija željela to promijeniti. Dijelom uspjela, dijelom promašila. A svijet se promijenio. Mi iz prošlosti, eto nam naša prošlost.
Poruka nama kako gledati na vlastito potomstvo iz pera pjesnika, Libanonca Halila Džubrana:
“Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas.
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi nećete posjetiti, čak ni u svojim snovima.
Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na preključer.
Vi ste samo lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele…“
