Ovo će pročitati oni koji inače…čitaju
Čitati knjige je dobro. To će reći i većina onih koji ne čitaju. Oni koji ne čitaju, a danas ih je većina, ne moraju znati što se to čitanjem dobiva, a nečitanjem ne dobiva. Stvar se komplicira, jer i oni koji čitaju ne nalaze baš uvjerljive razloga za knjigu. Budimo realni, mi Duvnjaci se nećemo baš ubiti od čitanja knjiga, kao što se nismo ubijali čitanjem ni prije pojave novovjekih čudesa.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
Moj dojam je kako je najviše čitala generacija rođena početkom dvadesetog stoljeća, ali to su mogli samo oni koji su išli u školu, muške glave i to ne svi. To je generacija „krasnopisa“ i znatiželje za bijelim svijetom, a cijeli svijet je otvarala knjiga. Oni nisu birali jer birati nisu mogli. Ta generacija u mome selu je gutala sve, od Biblije, preko Šenoe do kaubojskih romana. Oni su knjige kupovali i razmjenjivali. Tako još uvijek, među nešto starijima, kruži priča o jednome našemu, davno pokojnom suseljaninu, koji je toliko volio čitati, a osim stropne sijalice u kuhinji druge, jače rasvjete nije imao. E, on bi čitao tako što bi na kuhinjski stol postavio stolicu i knjigu pozicionirao pod sijalicu. Uostalom, stropovi su bili jako niski. Drugi je obožavao čuvenog zubara i kauboja i kockara Doc Holidaya, pa su oni koji su znali za njegovu veliku ljubav za ovoga divljezapadnog borca za pravdu, da bi ga naljutili poručivali kako je njegov Doc poginuo. Branio je svoj literarni lik usrdno kao što je ovaj branio pravdu.
A onda je došla televizija, potom sva ova čuda koja imamo danas. Nekada je gradska knjižnica imala između dvije i tri tisuće članova, danas (nisam provjeravao) kladio bih se da ih je stotinjak. Školarci čitaju kao što su čitali i prije; većina vrda ili to radi pod prisilom učitelja i ocjene.
Odoh daleko. Eto me nazad. Dakle, prvo pokušaj da se odgovori zašto ljudi ne čitaju, a potom zašto bi ipak trebali. Kažu da ne čitaju zato što su knjigu istisnuli drugi mediji. Djelomično točno, ali nisu ljudi kod nas bili nešto posebno načitali ni prije interneta. Odavno me to zanimalo i načitao sam se niza teorija o nečitanju. Jedno razmišljanje mi je najbolje leglo. Na televizije je gostovao književnik, našijenac, Duvnjak s Blažuja, Dževad Karahasan. U jednosatnom ljudikanju novinar ga je upitao zašto ljudi sve manje čitaju? Prarafrazirat ću po sjećanju što je Karahasan odgovorio. Reče da je čitanje knjige čin samoće, a ljudi danas ne podnose samoću, uvijek moraju biti negdje i s nekim. Ljudi se boje biti sami, a još kad otvore knjigu suoče se „s cijeli svijetom“. To je za većinu ljudi postalo nepodnošljivo stanje. Ovaj razgovor je bio relativno davno, prije nego su se razmahale društvene mreže. Danas je najomiljenije korištenje mreža prikazivanje u realnom vremenu što to ja radim: perem zube, pijem kavu, jedem kiseli kupus, zamisli, baš nedjeljom, roštiljam u planini, kupujem cipele, buljim u prazno…
Kako je to zanimljivo! Pa to se mora objaviti gradu i svijetu.
Knjiga nas uči da se ne bojimo samoće, već da u njoj povremeno uživamo
Pobratimstvo lica u svemiru
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći. (Tin Ujević)
Knjiga nas uči da budemo sami. Ne asocijalni već sami s cijeli svijetom koji se otvori prvom stranicom dobre knjige.
Najbolji odgovor zašto bismo trebali čitati ponudili su Amerikanci. Oni vole svakojaka istraživanja, pa su u jednome, vrlo studioznome, došli do zaključka da što više čitamo bolje razumijemo druge. Ustvrdili su danas knjige mogu učiniti pametnijima i informiranijima. No, najveća dobit od redovitog čitanja je veća empatija. Čitanje nas prebacuje na tuđe perspektive, gledamo tuđim očima, razumijemo tuđe postupke, radosti i boli. To nam olakšava osamljenost i čini život znatno ugodnijim. Sve je to dobro i za posao jer bolje razumijemo klijente i suradnike.
I ono najvažnije, udubljivanje u čitanje čini da nam „mozak svijetli kao božićna jelka“. Brzinsko čitanje s monitora i skakanje s teme na temu ne aktivira mozak na taj način, niti produbljuje osjećaj empatije.
Na kraju slijedi preporuka neuroznanstvenika da maknemo sve uređaje i udubimo se u čitanje. To im neće ići. Nerealno je. Ali, ipak, dobro bi bilo početi pomalo čituckati. Ne morate čitati stotine i tisuće stranica, satima sjediti (ili ležati) za knjigom, odvojite vrijeme i pročitajte onoliko stranica koliko je dovoljno, tek toliko da se uspijete udubiti.
Mozak kao božićna jelka. Zdravlja, pameti, sreće, međusobnog razumijevanja nikad dosta. Ili sam u krivu, novca nikad dosta?! Novac je važan, ali nije presudan.
Što čekamo? Ajmo. Knjiga ima za svakoga.
