Vatra nam nekada nije bila prijetnja kao sada i zato pamet u glavu
Da je netko prije nešto više od trideset godina pričao da će vatrogasci u Duvnu kroz cijelu godinu imati posla, zinulo bi se od čuda.
Piše: Božo Krajina/Tomislavcity
A upravo je došlo takvo vrijeme. Ljeto je ljeto i u sušnome vremenu dolazi do požara koji u našemu kraju još uvijek prijete imovini, a na svu sreću manje ljudima. Jesen je vrijeme paljenja korova, a zimi stare trave, ili kako mi Duvnjaci kažemo, stareži.
Fenomen cjelogodišnjih požara je rijetka pojava u kojoj ću se složiti da prije toga nije bilo. I nije, a onda se mnogo toga promijenilo. Jedina nepromjenjiva stvar je ljudska savjest. To što je danas više požara nego nekada nije stvar manje savjesti, nego više gorivoga materijala.
Dok se blago uzgajala na ekstenzivan način i u velikome broju, znano je da ništa nije moglo ostati nepokošeno, ne samo njive i livade, nego i međe i obrvice uz potoke, a u planini oko svakoga kamena. Stariji imaju uzrečicu da se isplatilo kositi ako ima jedan ovčiji zalogaj. Ručno, i do crne zemlje kosila su se i žita. Tako se činilo i nekoliko godina nakon pojave kombajna, jer kombajn kosi navisoko, a i slama je vrijedna. Livade i njive se u to vrijeme nisu mogle ni zaotoviti jer je blago stalno paslo sve do velikih snjegova.
I tako su se vatrogasci u to vrijeme smatrali nepotrebnim uhljebima.
Prvi problemi su nastali jeseni kada su nestali konji, a oni su jeli ržaniku, odnosno pšeničnu slamu. Prvo su kombajni počeli kositi pšenicu, a ljudi spaljivati ržaniku, potom i druge slame, jer se stočni fond lagano smanjivao i time potreba za lošijim sijenom. Traktori su zamijenili kovanice i lepare, međe su postale nepotrebne. I tu starež je valjalo zapaliti. Potom su ostajali sve veći komadi jer su se potoci počeli razlijevati, a međe proširivati do veličine užih njiva i livada. Konja nema, goveda su u štalskom uzgoju, otovina neiskorištena. Požarima se čiste livade i njive. U svijesti Duvnjaka paljenje vatre nije nikakav rizik. Nije imalo što goriti kada je sve bilo vrijedno. A sada jeste rizik. U pola stoljeća Duvno je dobilo cijelu šumu. Sjećam se goleti gdje je sada Kologaj. Od vatrogasaca koji su skoro bili stvar dekoracije, došli smo do toga da profesionalna postrojba periodično jedva stiže pogasiti požare na više mjesta. Šteta ima, ali su one još sitne kakve su mogle i kakve mogu biti.
I tu dolazimo do svijesti i represije. Srećom, imamo vrlo malo piromana. Svi ti požari su čišćenje polja i njiva uz olako doživljavanje stvarne opasnosti.
Zabrana neće potpuno pomoći. Poučavanje i pozivi na oprez hoće. Možda bi bilo dobro odrediti termine u kojima se može spaljivati starež i ponukati ljude da vatru nikada ne doživljavaju olako. To spaljivanje bi bilo dobro prijaviti i to obaviti uz sve mjere opreza, a ne kresnuti i otići kući.
